Čile

Stalnim se ravnomjernim porastom vinogradarskih površina od oko 124.000 ha u petogodišnjem razdoblju 1986.-1990. na 189.000 ha u 2004. godini i s godišnjom proizvodnjom od 10.139.000 dt grožđa na 19.500.000 dt grožđa, te povećanjem proizvodnje vina u tom istom razdoblju od 4.135.000 hl na 6.301.000 hl, uvršćuje (uz Argentinu i SAD) među vodeće na američkom kontinentu i među značajnije svjetske proizvođače.

Dok je u razdoblju 1980.-1995 bio evidentan porast sadnje vinograda pod stolnim grožđem, odnosno zobaticama (pa je primjerice 1995. učešće vinograda pod zobaticama iznosilo 44% svih vinogradarskih površina, a samo su se na oko 48% površina uzgajali vinski kultivari), sada je ponovo (zahvaljujući globalizacijskim programima) vinarstvo u snažnom kvalitetnom usponu. Besjemeni kultivari (apirene) uzgajaju se na znatno većim površinama nego ikad ranije. Navedene promjene u vinogradarstvu vidljive su i iz sljedećih podataka. U razdoblju 1986./1990. proizvodilo se je godišnje 3.620.000 dt zobatica, a u 2004. ta je proizvodnja udvostručena i iznosila je 7.452.000 dt. U tom je istom razdoblju višestruko povećana i proizvodnja grožđica (od 144.000 dt u 1986./1990. na 537.000 dt u 2004.). Izvoz grožđa od 3.287.000 dt na 6.932.000 dt, grožđica od 154.000 dt na 447.000 dt i vina od 183.000 hl na 4.740.000 hl pokazuju koliko je vinogradarsko-vinarska djelatnost značajna za gospodarstvo Čilea. Potrošnja svježeg grožđa Čileu u 2004. godini registrirana je ukoličini od 520.000 dt (ili 3,25 kg per cap.), potrošnja vina sa 2,547.000 hl (ili 15,9 l per cap.), dok je potrošnja grožđica u toj istoj godini iznosila 93.000 kg (odnosno 0,58 kg per cap.).

Razvoj vinogradarstva u ovoj zemlji datira od XVII. st. (kao i u drugim područjima tog „novog kontinenta”), a za to su najzaslužniji europski kolonizatori Španjolci i ostali doseljenici (Francuzi, Talijani, pa i Hrvati) koji su sa sobom donijeli i vinogradarsku i vinarsku kulturu. Vjerojatno je to osnovni razlog izrazito europskog sortimenta vinskih bijelih (semillon, italija, sauvignon bijeli, folle blanche koju ovdje zovu loca blanca, te rajnskog rizlinga i pinota bijelog), ružičastih (catarratto bijeli obični i svijetli) i crnih (pais, cabernet sauvignon, merlot, aramoni dr.) kultivara. Crni kultivari zauzimaju 70% svih površina, a jednak je odnos i među vinima od kojih su neka čak označavana i europskim imenima (poput Chablis, Bourgogne i sl.). Čileansko se vinogradarstvo bez obzira na promjene u strukturi i veličini do kojih dolazi iz godine u godinu, dijeli u pet zona, od kojih su najznačajnije: Središnji Sjever (tzv. Centro Nord) na koji otpada 65% čileanske vinarske proizvodnje, i Središnji Jug (tzv. Centro Sud) s 20% te Jug (Sud) s oko 12%, dok je u ostalim zonama (Krajnjeg Sjevera i Valles Transversales) ta proizvodnja grožđa i vina (od oko 3%) količinski i trgovački zanemariva. Kao što se iz prikazanih podataka može zaključiti, Čile je iz godine u godinu sve značajniji proizvođač i izvoznik stolnog grožđa i grožđica, a izvozi i sve više kvalitetnih vina (i to ne više u bačvama već) pod vlastitom robnom markom, u bocama. Taj se izvoz višestruko povećao pa je samo u proteklih petnaest godina skoro deseterostruko veći. Naime, u razdoblju 1981.-1985. godišnje se izvozilo prosječno 131.000 hl vina, 1995. je izvezeno 1.290.000 hl, 2001. godine 3.089.000 hl a 2004 čak 6.932.000 hl. Glavni kupci čileanskog vina su Njemačka, Belgija i Švicarska (za rinfuzno i u boce napunjeno) te SAD, Kolumbija, Venezuela i Australija (u bocama punjeno vino). Iz godine u godinu značajan rast izvoza čileanskih vinogradarsko-vinarskih proizvoda (grožđa, nijemog i ugušćenog mošta, grožđica i zobatica) bilježe i “nova tržišta vina” poput Japana i ostalih razvijenih zemalja Azije. Pjenušci, što se proizvode u Čileu većinom su poluslatki i slatki, te skoro isključivo služe za podmirenje domaće potražnje.

Izvor: http://www.vinopedia.hr

Prethodni članak
Sljedeći članak

Posjetite i pretplatite se na naš kanal

RECEPTI, SAVJETI, DOGAĐANJA I ZANIMLJIVOSTIspot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci