Kontinentalna Hrvatska

Moslavina

Južni obronci stare gore Moslavine, o kojoj smo već ponešto rekli, pogodni su za uzgajanje v. l. pa ne samo da je v. i v. u ovoj istoimenoj podregiji vrlo staro, već je ono i vrlo kvalitetno. To naročito vrijedi za vinogorje Voloder-Ivanić Grad (s oko 1400 ha), koje je proizvodnjom i raznolikošću svojih vina veće od drugog, Čazma (865 ha). Uz autohtone kultivare moslavac (furmint) i škrlet, najviše se uzgaja kraljevina, koju sustavno potiskuje graševina, a u novije vrijeme i drugi kvalitetni kultivari poput chardonnaya, rajnskog rizlinga, pinota bijelog, semillona bijelog, sauvignona bijelog. Ovdje se očuvala skoro već zaboravljena petrinjska dišeća ranina, čija vina su, upravo samo toj sorti svojstvenoj aromi prepoznatljiva. Glavno v. i v. središte je u Voloderu, gdje je već 1913. osnovana Hrvatska vinarska zadruga moslavačkih vinogradara, i gdje je na unapređenju vinogradarstva ovog kraja djelovao Lujo Miklaužić, po kojem je prozvana Udruga vinogradara i vinara moslavačkog kraja.

Graševina je u vinogradarskom sortimentu RH zacijelo najzastupljenija vinska sorta bijeloga grožđa. U kontinentalnim vinogorjima Hrvatske našla je drugu domovinu, sličnu onoj iz koje potječe (Francuska), pa nije slučajno da je Pravilnikom (NN 159/04.) uvrštena među preporučene kultivare u svim podregijama regije Kontinentalna Hrvatska.

Osvajanje prvog mjesta u konkurenciji velikog broja autohtonih i introdukciranih sorti, graševina je zaslužila dobrom i redovitom rodnošću i još više kvalitetom grožđa, mošta i vina. Ta kvaliteta varira, ovisno o kraju, pa je primjerice u istočnim vinogradarskim područjima Hrvatske njen mošt u prosjeku za 2 i više % bogatiji šećerom i s nešto manjim ukupnim kiselinama, dok je u zapadnim vinogorjima taj odnos obrnut. Vina graševine se stoga u sastavu čak i znatnije razlikuju, ovisno o provenijenciji, ali im je zajednička prepoznatljiva ugodna aroma, zelenkastožuta boja i svjež i skladan (harmoničan) okus. Na našem se tržištu pojavljuje i pod nazivom talijanski rizling, odnosno rizling, a jedno vino proizvedeno iz ovog kultivara i kao laški rizling, dakle onako kako se naziva u susjednoj Sloveniji. Nekad su je kod nas zvali grašica, a ime graševina dao joj je nar. preporoditelj Bogoslav Šulek. U Hrvatskoj je graševina najviše štićeno vino.
Posebno valja istaći da sorta graševina izuzetnu kakvoću daje svim kategorijama predikatnih vina što je znano vrhunskim proizvođačima i o čemu oni vode računa.
Kao što je ZOV-u propisano, vina proizvedena iz grožđa ovog kultivara (ovisno o kakvoći prerađenog grožđa, urodu po ha, stupnju zrelosti grožđa, načinu preradbe i njege, korisnom učinku-randmanu, količini prirodnog alkohola i drugih sastojaka te organoleptičkim svojstvima) razvrstana su u kvalitetne kategorije (stolna bez oznake zemljopisnog podrijetla i stolna s k.z.p., kvalitetna s k.z.p. i vrhunska vina s k.z.p.. Najveći broj vrhunskih graševina dolazi iz podregije Slavonija. (vinogorja Kutjevo, Slavonski Brod, Đakovo, te Daruvar). U podregiji Zagorje-Međimurje manji se broj vina graševina uvrštava među vrhunske. Prije agresije na RH štićene su kao vrhunske (tada označavane kao čuvene) graševine iz podregije Podunavlje (vinogorje Erdut, Srijem-Ilok i Pajzoš, te vinogorje Baranja-beljski rizling), no iz poznatih su se razloga one bile prestale proizvoditi. Neka su se od tih vina, nakon mirne reintegracije tog dijela RH, ponovno pojavila na tržištu.

U svim kontinentalnim vinogradarskim podregijama proizvode se kvalitetne graševine s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. U hrvatskom vinskom vodiču 1997/1998. (autora Srećka Ljubljanovića) opisano je 99 kvalitetnih i čak 108 stolnih graševina s kontroliranim podrijetlom, dok je njihov broj u 2005 znatno smanjen. Najveći broj tih vina označava se samo kao graševina, manji broj već u nazivu ima oznaku kraja iz kojeg dolazi (Stupnik, Đakovo, Trnavci, Slatina, Križevci, Plešivica, Desinec ili Stošinec itd). Dva su vina proizvedena iz ovog kultivara označena kao rizling (vinogorje Daruvar i vinogorje Đakovo), a jedno i kao laški rizling (vinogorje Daruvar). Kažimo još i to da neka kvalitetna vina proizvedena iz kultivara graševina imaju fantazijska imena, a jedno čak i stari naziv ove sorte grašica.

Najveći broj kvalitetnih vina graševine proizvodi se u podregiji Slavonija, upola manji u podregijama Plešivica i Zagorje-Međimurje, zatim redom u podregiji Prigorje-Bilogora, Moslavina i na kraju u Podunavlju.
I za stolno vino s oznakom zaštićenog podrijetla najviše proizvođača je registrirano u podregiji Slavonija, a manje u ostalih pet podregija (Zagorje-Međimurje, Moslavina i Plešivica i Prigorje-Bilogora). U podregiji Podunavlje za sada se ne štiti ni jedno vino graševine iz kategorije stolno vino s oznakom k.z.p.. Uz navedene vrhunske, kvalitetne i stolne graševine s oznakom k.z.p.. valja istaći da velike količine njena vina ulazi i u sastav vina što se prodaju pod nekim drugim (fantazijskim ili geografskim) imenom (npr. Klikun bijeli, Štrigovčanec, Međimurec, Varaždinec, i sl.).
Graševina je i u vinogorjima susjednih zemalja, gdje se pretežito proizvode bijela vina, značajna sorta. U Sloveniji nosi ime laški rizling, u Mađarskoj olaszrizling, a u susjednoj Vojvodini samo rizling. Najviše se proizvodi na vinorodnim područjima koja su nekada bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, uz već navedene RH, RSl. i Mađarsku još i u sjevernim vinorodnim područjima Italije, u Austriji, Češkoj i Slovačkoj te u Njemačkoj pod imenom riesling italico i Welsh riesling. U Francuskoj, iz koje, kao što je već istaknuto, vuče svoje podrijetlo, uzgaja se u sjevernim vinorodnim područjima, gdje se i inače pretežito uzgajaju bijeli kultivari. Na kraju spomenimo da se u Kutjevu, najpoznatijem hrvatskom središtu proizvodnje graševine, od 2001. godine održava stručno-znanstveni skup pod imenom „Dani graševine” kojemu je uz promidžbu proizvodnje i potrošnje vina iz ovog kultivara zadaća odgovoriti na brojna aktualna i značajna stručna pitanja.

Moslavac (šipon, mosler, pošip, furmint) je vinska sorta bijeloga grožđa, koja se prema Pravilniku (NN 159/04.) svrstava među preporučene kultivare u svim podregijama regije Kontinentalna Hrvatska, izuzev u Podunavlju. U Hrvatskoj češće korišteno ime dobila je ova sorta vjerojatno po Moslavini, a ono drugo, koje je u upotrebi u Sloveniji navodno je nastalo od fr. riječi si bon (tako, da, jest, dobro). Moslavac, odnosno šipon je zaista dobro vino s 10 do 12% vol. alkohola i obiljem ukupnih kiselina, zbog čega se sljubljuje s manje kiselim bijelim pinotom (do 15%). Ovisno o položaju gdje se uzgaja, godištu, trenutku berbe i drugim čimbenicima, iz ovoga se grožđa proizvode stolna, kval., ali i vrhunska vina (Slovenija, Njemačka, Mađarska).

U hrvatskom vinskom vodiču S. Ljubljanovića za 1997./98. opisano je čak više od četrdeset vina moslavac s k.z. p. (ponekad označenih i kao moslavec ili pak kao šipon), od čega ih najveći broj potječe iz podregije Zagorje-Međimurje (21 iz kategorije kvalitetno vino, a 14 iz skupine stolno). U podregiji Prigorje-Bilogora proizvode se četiri kvalitetna, a u moslavačkom vinogorju, po kojem je ovaj kultivar i dobio ime, najmanje, točnije samo jedno kvalitetno i jedno stolno vino moslavac s k.z. p.

Furmint sorta v.l. iz čijeg se prezrelog i plemenitom plijesni napadnutog grožđa (uz manji dodatak muškata bijelog i lipovine, koju u Mađarskoj zovu hárslevelü) u vinorodnoj pokrajini Tokai-Hegyalja proizvodi poznato specijalno (suho i slatko) vino tocaji (hrv. naziv tokajac). Hrv. naziv ove bijele vinske sorte je moslavac, rjeđe šipon, a još rjeđe mosler.

Šipon drugo, kod nas rjeđe, a u Sloveniji češće korišteno ime za sortu moslavac, odnosno mosler ili furmint.

 Mosler rjeđe upotrebljavani naziv za bijelu vinsku sortu poznatiju u Hrvatskoj pod imenom moslavac, u Sloveniji šipon, a u Mađarskoj i u drugim zemljama pod imenom furmint. Naziv ovog kultivara nema ništa zajedničko s njemačkom pokrajinom sličnog imena (Mosel-Saar-Ruwer), već je nastala upravo preinakom riječi moslavac.

Pošip je sorta bijelog grožđa velike sposobnosti nakupljanja šećera, pa je u prošlosti, vjerojatno i uz neke druge sorte, služila i u proizvodnji desertnog vina prošek. Iako se samo iznimno uzgaja i u drugim susjednim vinogorjima podregije Sredna i južna Dalmacija, odnosno u podregiji Sjeverna Dalmacija (gdje je Pravilnikom o Nacionalnoj listi, NN 159/04. svrstana među preporučene) ime ove sorte i istoimenoga vina opravdano se vezuje uz otok Korčulu, gdje se od davnina uzgaja i gdje je još 1967. (kao prvo bijelo vino iz Hrvatske) zaštićeno i proglašeno čuvenim, tj. vrhunskim. Naime, p. je sorta uskog areala (franc. plasticiteta). U sastavu vrhunskog vina Pošip sudjeluje i grožđe bratkovine. Vrhunsko vino pošip je najčešće zlatnožute boje, jake alkoholnosti (oko 13 % vol.), skladne kiselosti (oko 6 g/l) i punog i osebujnog okusa s izrazitom svojstvenom aromom. Vrhunsko vino Pošip s oznakom k.z.p. s vinogorja Korčula proizvodi veći broj proizvođača.

Dodajmo da se i kultivar moslavac, koji ne treba poistovjećivati s dalmatinskim pošipom, negdje (npr. u Sloveniji) naziva pošipom.

Škrlet (istoznačnica: ovnek žuti) je sorta bijelog grožđa nepoznata podrijetla, ali s obzirom na to da se pretežito uzgaja u podregijama Moslavina i Pokuplje (gdje je i NN 159/04. uvrštena među preporučene kultivare), mnogi su stručnjaci skloni tvrdnji da je na tim područjima samonikla (autohtona). Srednje je otpornosti na pepelnicu (lug) i peronosporu (plamenjaču), a dobre na sivu plijesan. Sadržaj šećera u grožđu u pravilu nije visok (obično oko 16 %, a samo u dobrim godinama dostigne i 18 %), ali je zato sa sadržajem kiselina bogata (od 8 pa i do 11g/l). Izuzetno ugodna aroma i skladan okus ovoga vina kada je ono proizvedeno u skladu sa odgovarajućim tehnološkim postupkom i iz zrela i zdrava grožđa, kojemu je proizvodnja ograničena i zaštićena u skupini kvalitetnih pod imenom moslavački škrlet, daju mu za pravo da u tom smislu napreduje i da se uskoro uvrsti među vrhunska.

Kraljevina (imbrina, brina), izrazita vinska sorta kojoj grožđe na sunčanoj strani jače porumeni, pa joj otuda pridjev crvena. Nepovoljne vremenske prilike u doba cvatnje mogu znatno umanjiti urod (zbog osipanja) koji je u protivnom velik i redovit. Uzgaja se na području zapadne Hrvatske, (gdje je Pravilnikom o Nacionalnoj listi… NN 159/04.) u podregijama Moslavina, Prigorje-Bilogora i Zagorje-Međimurje uvrštena među preporučene kultivare v.l. U spomenutim podregijama Hrvatske, kao i u podravskom i posavskom rajonu Slovenije, nekada je bila više nego sada zastupljena u sortimentu. Vina iz njena grožđa su obično slabo alkoholna i vrlo kisela, pa ih potrošači obično pred ispijanje miješaju s mineralnom vodom i tako učine pitkijima. Najveće količine vina kraljevina popije se u domaćinstvima, što ih mali vinogradari proizvode za vlastite potrebe a ne za tržište.
Manji dio proizvedene kraljevine stiže i na tržište, gdje se mogu naći ili pod imenom kultivara, ili pak označena nekim fantazijskim imenom. Iz kategorije kvalitetnih vina najveći broj kraljevina stiže iz zelinskog vinogorja. Prigorska kraljevina je oznaka za kvalitetno vino kraljevinu s oznakom kontroliranog podrijetla s kalničkog vinogorja. Vina kraljevine tržištu nudi i manji broj proizvođača s plešivičkog vinogorja. Zelinsko vinogorje najveći je proizvođač i ponuđač stolnog bijelog suhog vina kraljevina s oznakom kontroliranog podrijetla, kao i vina što su proizvedena od više sorata u kojima je kraljevina prisutna u manjem postotku, ili je pak dominantna. Najčešće se sljubljuje s graševinom, štajerskom belinom i drugim kultivarima kraja gdje se proizvodi.Vina kraljevine najčešće sadrže od 9,5 do 10,5% vol. alk. i između 6 i 6,5 g/l ukupnih kiselina pa bi s obzirom na to i na potencijal kakvoće mogle biti dobro temeljno vino za proizvodnju laganih i nježnih pjenušaca.

Ranfol (istoznačnica, belina velika, štajerka odn. štajerska belina), vinska sorta bijeloga grožđa velike rodnosti, ali ispodprosječne kakvoće. Unatoč tome, ova je sorta u podregijama Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora i Pokuplje uvrštena među preporučene.

Semillon (čit. semijon) je francuska vinska sorta bijeloga grožđa koja je i k nama prenijeta u doba prve obnove vinograda nakon napada trsne uši. U to doba preporučivana je kao dobra osnova, za visokokvalitetna suha i slatka vina, proizvodnja koje se, npr. u podregiji Istra (vinogorje Zapadna Istra), očuvala sve do 1948. da bi nakon toga, naglim padom vinogradarske proizvodnje kod nas, uz još neke osjetljive i manje rodne sorte bila žrtvovana i napuštena. Pravilnikom o nacionalnoj listi (NN 159/04.) uvrštena je među preporučene kultivare vinove loze u podregiji Moslavina.

Dišeća ranina bijela (istoznačice petrinjska ranina bijela, dišeća belina-ranina, belina i dišuća ranina bijela) je Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04) svrstana među preporučene u podregijama Pokuplje i Moslavina, gdje se uzgaja od davnina i gdje je u odnosu na druga vinorodna područja i danas najprisutnija. Iako je nezahvalno tvrditi da je neka sorta autohtona, kada potječe s manjeg i ograničenog vinorodnog područja, (maker spada u sortiment tzv. starih kultivara) i kada još nije temeljito uspoređena sa sličnima iz drugih i udaljenijih područja, dišećoj ranini bijeloj su brojni ugledni ampelografi još pred 100 i više godina, porijeklo locirali u Moslavini i Pokuplju. I dok ju jedni opisuju kao sortu većeg grozda punog soka u kojem je sadržaj šećera oko 17 % (pa se prema tome i sadržaj alkohola u vinu kreće oko 10,0 %vol.), drugi, doduše u drugačijim agroekološkim uvjetima zaključuju da je zahvalna za sušne položaje, jer, kažu tamo postiže bogatstvo sladora čak i za proizvodnju desertnih vina. Ovi nalazi upućuju na pomisao da je riječ o dva, a možda i više klonova ovog kultivara, na što će odgovoriti buduća ispitivanja i studije. Svi koji su dišeću raninu opisivali, kušali i ocjenjivali (davno prije i u novije doba), hvale njenu specifičnu (muškatnu) aromu i skladan okus. Urod varira ovisno od vremenskih prilika u doba cvatnje i blizine istovremeno cvatućeg oprašivača (a to je škrlet). Dozrijeva 15 do 30 dana nakon plemenke (chasselas) (u III razdoblju epohi), odnosno penaestak dana prije graševine.

Plamenka zajednički naziv za veći broj sorata, od kojih su kod nas i u svijetu najraširenije plemenka bijela i plemenka crvena. U vinarskom svijetu poznatija pod francuskim imenom chasselas (čit. šasla), kako ju ponegdje i kod nas zovu. U Njemačkoj i Austriji uz Frauentraube, najčešće nosi ime Gutedel (dobar i plemenit). U Sloveniji ju zovu žlahtnina, a u Švicarskoj, uz chasselas još i fendant. Prema dobi dozrijevanja plemenke bijele određuju se epohe zriobe za ostale sorte. Zbog rastresita grozda i skladna okusa cijeni se i kao zobatica. Vino plemenke (najčešće u kategoriji stolno) zbog nižeg sadržaja etanola i ukupnih kiselina preporuča se trošiti mlado. Rjeđe se iz grožđa ove sorte (u Švicarskoj npr.) proizvode kvalitetna pa i vrhunska vina. U Hrvatskoj se proizvodi samo jedno, i to stolno vino (iz pretežitog dijela grožđa plemenke bijele i manjeg dijela grožđa p. crvene) pod njihovim zajedničkim imenom (vinogorje Feričanci). U nekim krajevima Vojvodine plemenkom pogrešno nazivaju i slankamenku.

Plovdina (slankamenka crvena, pamid, saričibuk, a ponegdje pogrešno i plemenka) je vinska sorta za proizvodnju bijelih vina koja zbog crvenkaste boje grožđa, bez obzira na brzu preradbu, a ponekad i dekoloraciju eponitom daje s klorovodičnom kiselinom (HCl) pozitivnu reakciju, (što znači da vino u epruveti uz dodatak jednog ml spomenute kiseline pocrveni). Zbog tog, tek zamjetnog rumenila, a još više zbog niske kiselosti mošta i vina, te osjetljivosti grožđa na sivu plijesan, svi su izgledi da joj budućnost neće biti sjajna.

Chasselas (čit. šasla), taj francuski naziv se odnosi na veći broj sorata grožđa od kojih su chasselas doré (bijela) i chasselas rouge (crvena) najrasprostranjenije. Kod nas se te sorte nazivaju plemenke (rjeđe gutedel i chasselas), a u susjednoj Sloveniji žlahtnine. Velike slatke sočne bobice te sorte (prema kojoj se odbrojavaju faze zrenja) ili se vinificiraju ili nude tržištu kao zobatice. Kod nas se pretežito uzgaja bijela i crvena plemenka, a manje praskava i peršinasta. Prema istraživanjima vinogradarskih stručnjaka (ampelografa) pred oko pet tisuća godina plemenke su se uzgajale u Egiptu, a danas je njihov uzgoj najintenzivniji u Rumunjskoj i Mađarskoj, a manje u Francuskoj i Švicarskoj, te Austriji, Njemačkoj i drugim srednjeeuropskim državama. Procjenjuje se da pod Vina plemenke su lagana (što podrazumijeva niži sadržaj alkohola i ekstrakta), ugodne sortne arome i pitka, pa stoga i bolja dok su još mlada. U Švicarskoj i nekim drugim zemljama ta vina nose ime „fendant“, što na francuskom znači razmetljiv i hvalisav.

Sauvignon bijeli (čit. sovinjon) je cijenjena i rasprostranjena vinska sorta podrijetlom iz Francuske, koja je na njem. govornom području poznatija pod nazivom muškatni silvanac. Tipičan s. b. prepoznatljiv je po izrazitu mirisu koji podsjeća na pokošene cvjetne livade i po specifično gorkastom okusu (što podsjeća na kožicu agruma-grejpa i limuna). Sauvignon se uzgaja, u svim kontinentalnim hrvatskim podregijama, gdje je posvuda, kao i u podregijama Hrv. primorje i Istra, uvršten među dopuštene kultivare.

U 1998. godini, uz sedam vina iz kategorije stolno (što se proizvode u podregijama Slavonija, Plešivica i Zagorje-Međimurje) i deset kvalitetnih (iz podregija Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica i Zagorje-Međimurje), samo su tri proizvođača (svi iz međimurskog vinogorja) stekla pravo na označavanje svojih sauvignona kvalitetnom kategorijom vrhunski.

Prigorje-Bilogora

Podregija Prigorje-Bilogora obuhvaća šest vinogorja (Dugo Selo-Vrbovec s 940 ha, Kalnik 1500 ha, Koprivnica-Đurđevac 2150 ha, Bilogora 710 ha, Zelina 2100 ha i Zagreb 1500 ha) u kojima nije iznevjerena karakteristika cijele regije. Naime, bijeli kultivari su vodeći i među njima opet već isticana graševina, premda je hvaljeno i crno vino frankovka. I ovdje, kao i u susjednom vinogorju Hrvatsko Zagorje, tek se manja količina proizvedenog grožđa preradi i doradi za tržište (prigorska kraljevina ili križevačka graševina i vina sve brojnijih privatnih proizvođača), a mnogo veća potroši u kućanstvima ili služi za opskrbu tzv. vikend potrošača. O križevačkim štatutima i regulama po kojima se odvija pajdaška veselica rečeno je ponešto pod tim pojmom. Ovdje valja istaći da je u Križevcima osnovano naše prvo Gospodarsko-šumsko učilište (o kojem je više rečeno u natuknici poljoprivredno školstvo) iz kojega su potekli kod nas prvi školovani v. i v. stručnjaci. Jedno od šest vinogorja ove podregije naziva se Zagreb (sjeverno od Save). Zanimljivo je da je na tom području, točnije na području grada Zagreba, prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH (dokumentacija 913/93, Zagreb 1994) i to u vrijeme prije donošenje Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH, (znači prije 30. 12. 1992.) bilo oko 25.000.000 trsova, što je u odnosu na sve druge gradove i općine u RH bilo najviše. Podaci govore da je ovo vinogorje u prošlosti bilo višestruko bogatije lozom i vinom, a to potvrđuju i nazivi nekih dijelova ovog milijunskog grada, koji i danas nose vinogradarske toponime. Zagreb je naše najveće tržište vina (i ostalih alk. i bezalk. pića), sjedište hrvatske najveće vinarske tvrtke Badel 1862 d. d. i središte naših najviših znanstvenih i istraživačkih institucija i u oblasti v. i v.

Frankovka je jedna od vodećih vinskih sorata crnog grožđa u nekim podregijama Kontinentalne Hrvatske, poglavito u Slavoniji, na Plešivici, i u Moslavini, dok je u ostalima (Prigorje-Bilogora, Podunavlje, Pokuplje i Zagorje-Međimurje) manje, zastupljena, iako je na tom cijelom području zbog redovite i dobre rodnosti, a naročito zbog izvrsne kakvoće vina svrstana među preporučene.
U drugim vinorodnim područjima Hrvatske, samo je u jednoj podregiji Primorske Hrvatske i to u Hrvatskom primorju također svrstana među preporučene kultivare (pa se od 2005. godine uzgaja i u Vinodolu), a kakvoća vina iz njena grožđa u tom kraju opravdala je takvu odluku.
Slično kao i u Republici Hrvatskoj, frankovka se i u mnogim europskim vinorodnim područjima ponajviše uzgaja u kontinentalnim područjima, iako iziskuje višu sumu temperaturnih stupnjeva, što je karakteristika toplijih krajeva, što se u tim hladnijim područjima nadoknađuje izborom osunčanih i od hladnih zračnih struja zaštićenih položaja. I bez obzira na rečeno, frankovka u doba zimskog mirovanja jako dobro podnosi niske temperature, pa je to bio razlog da se uzgaju u takvom klimatu.
Najveće se površine pod tim kultivarom nalaze u Austriji (više od 3.000 ha, ponajviše u Saveznoj pokrajini Burgenland – Gradišće) i u Njemačkoj (oko 2.000 ha), gdje se najčešće naziva Blaufränkisch, ali još i Lemberger, Limberger i Blauer Limberger. I na ostalim vinorodnim područjima nekadašnje Austrougarske monarhije i susjednih zemalja, frankovka se cijeni i uspješno uzgaja. U Mađarskoj, gdje se naziva kékfrankos, uzgaja se u mnogim vinorodnim područjima, a naročito u zoni Eger (hrv. Jeger), gdje se sljubljivanjem s kadarkom, pinotom crnim i merlotom iz njena grožđa proizvodi čuveno crno vino egri bikaver, u značenju “egerska bikova krv”). U Češkoj Republici i u vinorodnijoj Slovačkoj (pod imenom moravka) svrstana je među vodeće kultivare rujnih vina. U Italiji (na području pokrajine Friulli-Venezia Giulia) gdje se je pred srotinjak godina uzgajala i nazivala Blaufrankusch i friulska frankonia, sada (slično kao i zelen i neke druge sorte) napuštena je i zaboravljena. Na području republike Slovenije naziva se modra frankinja i uzgaja u podravskoj i posavskoj vinogradniškoj deželi.
Spomenimo da se frankovka uzgaja i u Vojvodini, Moldaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj, ali i na području Sjedinjenih Američkih Država.
Porijeklo frankovke istraživali su mnogi vinogradarski stručnjaci nastojeći (uz ostalo i iz njena imena) odgovoriti na pitanja od kada se uzgaja i iz kojeg vinorodnog područja vuče podrijetlo. Ta se sorta (kako bilježe neki izvori) u vinorodnim područjima Europe uzgaja već stoljećima, a njeno ime mnogi povezuju s Franačkom državom koja je osnovana na području Galije u 5. vijeku, da bi tristo godina kasnije, (za vladavine Karla Velikog – 742.-814.) postala najmoćnija kraljevina i carevina u tadašnjem svijetu.
Najnovijim molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata (kako navodi E. Maletić) otkriveno je da je frankovka potomak biele beline velike (koju u Austriji nazivaju Heunisch weisser (a u Francuskoj Gouais blanc) i silvanca crnog.
Ovisno o položaju, godištu i nizu drugih čimbenika na koje čovjek utječe (berba, tehnologija i dr.) šećer u grožđu varira od 18 do 20%, ukupne kiseline od 8 do 9 g/l, a urod od 60 do 80 hl/ha. U Republici Hrvatskoj kao vrhunsko vino najprvo je zaštićena iločka frankovka (koja se je zbog privremene okupacije tog dijela, u doba agresije na RH, bila prestala proizvoditi, a nakon mirne reintegracije i vraćanjem prognanika u svoj zavičaj proizvodnja je obnovljena, a kakvoća vina unaprijeđena. Trenutno se na tržištu nudi velik izbor vina frankovke, a njihov najveći broj dolazi iz podregije Slavonija (vinogorja Orahovačko-Slatinsko, Feričanci i Đakovo), Moslavina (vinogorje Voloder-Ivanić Grad) i Plešivica. Manja količina frankovke sljubljuje se u vinu zweigelt rosé, koje se proizvodi iz grožđa istoimene sorte zweigelt. Ta cijenjena austrijska sorta, nastala križanjem roditelja frankovke i lovrijenca nije jedina od njenih potomaka, jer je ona roditelj i blauburgeru (koji je nastao križanjem frankovke i portugisca), a novija ispitivanja tek moraju odgovoriti na pitanje u kojoj je mjeri prisutna i u nekim drugim kultivarima. Dobro odnjegovano crno vino frankovke je rubinskocrvene do granatno crvene boje, srednje je alkoholne jakosti, ugodno je kisela i pitka, s razvijenom sortnom aromom i bukeom.

Pokuplje

Proizvodnjom grožđa i vina, te njihovom doradom za tržište najmanja je podregija kontinentalne Hrvatske Pokuplje s tri vinogorja (Karlovac 850 ha, Petrinja 220 ha i Vukomeričke gorice 950 ha) u kojima vinogradarstvo nema značaj kao u Slavoniji ni kao na Plešivici, jer su ovdje i uvjeti za tu djelatnost nepovoljniji. U starijoj literaturi nalazimo podatke iz kojih je lako zaključiti da je i na ovom području u prošlosti vinogradarstvu pridavana veća pozornost. Petrinjska ranina i ovnek žuti autohtone su sorte ovog kraja, o čijoj bi gospodarskoj vrijednosti naša vinogradarska znanost morala dati svoj sud.

Petrinjska ranina bijela (istoznačice petrinjska ranina bijela, dišeća belina-ranina, belina i dišuća ranina bijela) je Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04) svrstana među preporučene u podregijama Pokuplje i Moslavina, gdje se uzgaja od davnina i gdje je u odnosu na druga vinorodna područja i danas najprisutnija. Iako je nezahvalno tvrditi da je neka sorta autohtona, kada potječe s manjeg i ograničenog vinorodnog područja, (maker spada u sortiment tzv. starih kultivara) i kada još nije temeljito uspoređena sa sličnima iz drugih i udaljenijih područja, dišećoj ranini bijeloj su brojni ugledni ampelografi još pred 100 i više godina, porijeklo locirali u Moslavini i Pokuplju. I dok ju jedni opisuju kao sortu većeg grozda punog soka u kojem je sadržaj šećera oko 17 % (pa se prema tome i sadržaj alkohola u vinu kreće oko 10,0 %vol.), drugi, doduše u drugačijim agroekološkim uvjetima zaključuju da je zahvalna za sušne položaje, jer, kažu tamo postiže bogatstvo sladora čak i za proizvodnju desertnih vina. Ovi nalazi upućuju na pomisao da je riječ o dva, a možda i više klonova ovog kultivara, na što će odgovoriti buduća ispitivanja i studije. Svi koji su dišeću raninu opisivali, kušali i ocjenjivali (davno prije i u novije doba), hvale njenu specifičnu (muškatnu) aromu i skladan okus. Urod varira ovisno od vremenskih prilika u doba cvatnje i blizine istovremeno cvatućeg oprašivača (a to je škrlet). Dozrijeva 15 do 30 dana nakon plemenke (chasselas) (u III razdoblju epohi), odnosno penaestak dana prije graševine.

Ovnek žuti jedna od istoznačnica za škrlet bijeli.

Plešivica

Podregija Plešivica s pet vinogorja (Samobor 500 ha, Plešivica-Okić 880 ha, Sveta Jana 800 ha, Krašić 330 ha i Ozalj 770 ha) proteže se padinama i podnožjem južnih obronaka Plešivice, Okića, Samoborskog i Žumberačkog gorja koje ih štiti od sjevernih vjetrova. I ovdje su nažalost mnogi izrazito vinogradarski položaji u nagloj vikend izgradnji za relativno malu zaradu nepovratno žrtvovani. Ipak, pretežni dio plešivičkih amfiteatara krasi vinova loza i na njihovom gornjem rubu načičkane drvene kleti, čiji sklad ponegdje prekidaju novogradnje, nerijetko okružene živicama i crnogoričnom, za ovaj kraj neuobičajenom vegetacijom čempresa i cedra. Iznimno povoljni mikroklimatski uvjeti s obiljem sunca uz stoljećima pažljivo birani sortiment i, dakako, marljive ruke vinogradarskih djelatnika stvaraju ovdje skladna, blago aromatična i nerijetko kisela, uvijek svježa i pitka vina koja su naročito tražena i cijenjena u tek dvadesetak kilometara udaljenom Zagrebu. O vinogradarstvu ovog kraja sačuvani su pisani dokumenti stari više od šesto godina (točnije, iz 1370. godine), a mnogi zapisi bilježe posebne vinogradarske položaje (poput Mladine npr.) čija se vina i danas uvrštavaju među najbolja. Zadružni duh koji je ovdje dugo njegovan očuvao je vinogradarstvo u najtežim vremenima, utjecao je na prilagođavanje sortimenta, preradbe i doradbe vina suvremenim zahtjevima tržišta. Uz zadružne vinarije (Gornji Desinec, Plešivica) i druge vinarske organizaciju u tom kraju (s podrumima u Gornjoj Reki, Mladini i Krašiću), te podrum u Sv. Jani, sada vino dorađuju i nude na tržištu i mnogi privatni proizvođači, od kojih su neki (poput vinogradarstva Tomac, Velimir Korak i dr.) značajna priznanja za svoja vina dobili na domaćim i na međunarodnim izložbama. Raduje činjenica da se uz stari kvalitetni sortiment (kraljevina, zelenac slatki bijeli, veltlinac crveni..) i ovdje sve više sadi graševina, ali i rajnski rizling, neuburger, traminac, pinot bijeli, chardonnay i druge sorte, od kojih su mnoge zaštićene i prisutne na tržištu. Od crnih kultivara vodeći je portugizac, od kojeg proizvedeno mlado vino sve više cijene u susjednom Zagrebu, poglavito u vrijeme trajanja vinskih slavlja prozvanih “Zagrebački dani portugisca”.

Zelenac slatki bijeli (još i zelenika i njem. Heiner grüner), ponovno se vraća u neka naša kontinentalna vinogorja podregija Slavonija, Plešivica, Pokuplje i Zagorje-Međimurje, gdje je Pravilnikom (NN 172/04.) uvrštena među preporučene. Iz njena se bijelog grožđa proizvode pitka vina s ugodnom diskretnom aromom. Da bi se izbjegao nesklad između kiselih i slatkih sastojaka u vinu, u susjednoj Republici Sloveniji proizvode tip polusuhog vina (pod imenom slatki zelen).

Veltlinac crveni je vinska sorta crvena grožđa, uzgoj koje je, zbog osjetljivosti na bolesti, vrlo ograničen. Bijelo stolno vino crveni veltlinac kod nas proizvodi za tržište tek jedan proizvođač u vinogorju Plešivica-Okić. Ugodne je kiselosti i srednje alkoholne jakosti (obično oko 11,5%vol.), skladnoga je mirisa i okusa.

Neuburger je sorta bijelog grožđa, najrasprostranjenija u saveznoj pokrajini Donja Austrija koja proizvede oko 60% cjelokupne austrijske vinske proizvodnje. Vina ove sorte (koja se proizvode i u drugim pokrajinama, a najviše u Gradišću) uvršćuje se u najbolja, po sastavu su jaka i stasita, po kakvoći ljupka i pitka. [Pravilnikom o vinu u RH (NN 159/04.)] ovaj je kultivar uvršten među preporučene u podregiji Plešivica.

Rizling rajnski najpoznatija je i najcjenjenija bijela vinska sorta sjevernih vinorodnih područja, kojoj i samo ime govori o podrijetlu. Naš naziv za rizling je graševina, pa otuda i mogući naziv graševina rajnska i analogno tome ime jedne druge sorte graševina tal. (od rizling tal.) koja je kod nas rasprostranjenija, pa se jednostavno zove samo graševina (a ponegdje čak i samo rizling). Da ne bi bilo zabune, neće biti naodmet još jednom istaknuti da je rizling rajnski jedna, a rizling tal. (graševina, grašica ili u našim istočnim područjima samo rizling) druga sorta. Dobro školovano vino rajnski rizling je svjetložute do slamnatožute boje, profinjene arome i bukea, skladna puna i svježa okusa. U Hrvatskoj se (u skladu Pravilnika o Nacionalnoj listi priznatih kultivara) uzgoj ove sorte preporuča se u svim podregijama kontinentalne Hrvatske (Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica, Pokuplje i Zagorje-Međimurje). S tih podregija na tržište stižu vrhunska i kvalitetna vina rajnskog rizlinga s oznakom kzp

Traminac bijeli (u Frncuskoj i Švicarskoj zvan savagnin blanc, u njemačkoj Weiser Traminer) je vjerojatno, (ali za sada ne dokazano) jedna od odlika traminca crvenog. Sve sorte traminaca (traminac mirisni, t. crveni i traminac bijeli) te brojni njihovi klonovi najviše se uzgajaju u kontinentalnim vinogorjima Europe. U Njemačkoj je pod t.c. i t. mirisnim oko 830 ha. U Austriji su te površine znatno manje, ali se ističu kakvoćom naročito traminci iz južne i istočne Štajerske. Uz poznati iločki traminac, spomenimo još i uzgojna područja traminca u Elzasu i Kaliforniji (SAD). Najveće površine vinograda (od oko 45 ha) na kojima se uzgaja t.b. nalaze se u Valaisu, švicarskom kantonu u Alpama (koji se na njem. jeziku naziva Oberwallis). Ti se vinogradi penju do 1100 m nadmorske visine, a to su (uz vinograde u najsjevernijoj talijanskoj vinorodnoj pokrajini Valle d’Aosta, na položajima Valdigne, gdje uspjeva sorta blanc de morgex na nadmorskoj visini od oko 1200 m i uz vinograde na drugom kraju Italije, na padinama Etne-Sicilija, gdje oni dostižu visinu od oko 1000 m/nad morem), najviši položaj na kojema se u Europi uzgaja vinova loza. Vino t.b. s položaja Vallaisa u prometu se naziva Heida i s obzirom na navedene okolnosti, na visokoj je cijeni.

Traminac crveni (u Nj. roter traminer, još i clevner odn. clävner, u Mađarskoj tramin piros, u Bugarskoj mala dinka, češkoj tramin červeny, u Italiji traminer aromatico, u Fr. uz velik broj drugih naziva još i savagnin rose i fromenteau rouge itd.) vinska sorta za koju mnogi tvrde da potječe iz južnog Tirola i da je ime dobila po mjestu Tramin. Srednje je rodnosti. U Hrvatskoj preporučen je kultivar (u skladu Pravilnika NN 159/04.) u svim vinogorjima u regiji Kontinentalna Hrvatska. Vina iz grožđa traminca crvenoga su cijenjena u prvom redu zbog profinjene arome i bukea. Boja dobro odnjegovanog traminca je slamnatožuta do zlatnožuta, okus najčešće polusuh do polusladak, rjeđe suh, alkoholnost srednje jaka, a manjak ukupne kiselosti nastoji se izbjeći ranijom berbom. U Hrvatskoj su tri traminca svrstana u skupinu vrhunsko vino, od kojih dva potječu iz podregije Slavonija a jedan iz podregije Zagorje-Međimurje, dok je ukupni broj vina proizvedenih iz ovog kultivara i uvrštenih u skupinu kvalitetno i stolno pet puta veći. Najpoznatiji; traminci iz podregije Podunavlje, vinogorja Srijem (Ilok, Vukovar), Erdut i Baranja, čija je proizvodnja obnovljena (nakon mirne reintegracije okupiranih područja) u 1997. godini, nude se domaćim i stranim kupcima. Velik broj traminaca na naše tržište ponovo dolazi iz podravskog rajona Slovenije.

Traminac mirisni (njem. Gewürztraminer, fr. savagnin aromatique rosé, kod nas još i traminac mirišljavi) posebna je sorta v. l. iako je neki ampelografi svrstavaju među klonove traminca crvenog (od kojih se najčešće spominje traminac bijeli u Francuskoj zvan savagnin blanc). Za razliku od traminca crvenog i traminca bijelog, vino mirisni traminac ima aromu, koja mnoge upućuje na svezu s muškat ottonelom. Uzgojem mnogih klonova traminca mirišljavog otklonjen je prigovor na mali urod koji kod nekih klonova prelazi 100 dt/ha. uz sadržaj šećera i preko 24% i ukupne kiselosti nerijetko i više od 7 g/l. U RH Pravilnikom priznatih kultivara v.l. (NN 159/04) traminac crveni i traminac bijeli svrstani su među preporučene kultivare u svim podregijama regije Kontinentalna Hrvatska.

Pinot bijeli (burgundac bijeli), cijenjena sorta bijeloga vinskog grožđa, makar da vinogradarima i vinarima u kišnim jesenima zbog osjetljivosti na trulež zadaje podosta briga. Da bi se izbjegle štete u takvim godinama, bere se ranije. U suhim i toplim jesenima, kakve su u izrazitim vinogradarskim krajevima češće, p. b. nakupi dosta šećera, pa su vina iz takva grožđa srednje do jako alkoholna (ponekad i s ostatkom neprevrela šećera), ugodne arome i bukea, primjereno kiselkasta i rano sazrela za potrošnju. Ova sorta je u Hrvatskoj svrstana među preporučene kultivare u svim vinogorjima regije Kontinentalna Hrvatska i u svim vinogorjima u podregijama Istra, Hrvatsko primorje i Dalmatinska zagora (iz regije Primorska Hrvatska). P. b. preporučena je sorta, naročito u briškom vinogorju slovenskoga primorskog rajona, i u svim vinogorjima podravskoga rajona. Vrlo kvalitetni pinoti proizvode se i u Vojvodini (u rajonu Subotičko-horgoške peščare i u sjevero-banatskom podrajonu). U Republici Hrvatskoj, kao vrhunsko vino s oznakom kontroliranog podrijetla zaštićena su, tri vina i to iz vinogorja Đakovo (s položaja Mandićevac), Plešivica-Okić i Zelina. Prije agresije na R. Hrvatsku u tu su kvalitetnu kategoriju bili uvršteni još i vina pinota bijelog iz vinogorja Srijem, Erdut i Baranja, koji se nakon mirne reintegracije ponovno pojavljuju na tržištu. Kvalitetna vina pinota bijelog s oznakom k.z.p. proizvodi osamnaest vinara iz regije Kontinentalna Hrvatska i dva iz regije Primorske Hrvatske i to iz Istre. Dio proizvođača u RH stavlja u promet vina p. b. i kao stolno vino s k.z.p.

Portugizac je u svim podregijama kontinentalne Hrvatske preporučena vinska sorta crnoga grožđa. Sazrijeva već u I. epohi, pa se zbog toga odvojeno prerađuje, a često (na obiteljskim gospodarstvima) i kao mlado vino pije za vrijeme glavne berbe ostalih sorata. Zbog obično nižeg sadržaja alkohola (oko 10 % vol.) i uk. kis., najčešće se odmah po završenom vrenju i pretoku stavlja u promet ili sljubljuje s drugim jačim i obojenim crnim vinima. Kada tih sastojaka (etanola i uk. kis.) zbog dobra godišta i položaja u vinu portugisca ima više, tj. kada je alkohol oko 12 % vol., a ukupna kiselina iznad 6 g/l, dužim zrenjem dobiva na kakvoći što je pokazala i međunarodna degustacija za vrijeme Zagrebačkog festivala portugisca 1997., na kojoj su upravo najbolja mjesta dodijeljena takvim, i do deset godina školovanim vinima iz grožđa ovog kultivara. Svi hrvatski portugisci iz kategorije kvalitetnih vina s k.z.p. stižu iz vinogorja Kutjevo (tri) i Plešivica-Okić (također tri), dok se oni, iz kategorije stolnih vina s oznakom k.z.p. proizvode u vinogorjima Požega-Pleternica (dva), Plešivica-Okić (osam), Ozalj-Vivodina (jedan) i Samobor (jedan).

 

Zagorje-Međimurje

Podregija Zagorje-Međimurje brežuljkast je kraj sa šest vinogorja (Međimurje 1100 ha, Varaždin 3280 ha, Ludbreg 490 ha, Krapina 1030 ha, Zlatar 1850 ha i Zabok 1340 ha) koja se međusobno samo na prvi pogled neznatno razlikuju. Najveći broj zagorskih vinograda smjestio se na rebrastim brežuljcima blagih, a ponegdje i strmih nagiba s kojih se pružaju nezaboravni vidici na zelene plodne doline i modre šumovite gore (Ivančice, Medvednice i dr.). Ovdje se pretežno uzgajaju stare kvalitetne bijele sorte (belina, lipovina, kraljevina, plavec žuti i druge), čije grožđe proizvođači prerađuju u svojim kletima i još uvijek mnogi na tradicionalan način. ponajviše za vlastite potrebe. Vina su svjetla, lagana, kiselkasta, a u lošijim godinama i kisela, pa otuda i navika da se skoro redovito piju pomiješana s kiselicom (kao gemišt). Za razliku od Zagorja, u međimurskom dijelu ove jedinstvene podregije, uz kraljevinu, sortu starijeg sortimenta, sve se više uzgaja graševina, moslavac i rizling rajnski, dok su ostale bijele (pinot bijeli, silvanac, traminac, chardonnay, muškat ottonel i dr.) i crne sorte (portugizac, frankovka) prisutne znatno manje. Među potrošačima opravdano se najviše cijene vina iz Vinice, Varaždin brega, Štrigove, Urban brega i nekih drugih područja, a u tome (uz pogodan položaj vinograda i pravilnu agrotehniku i ampelotehniku), dio zasluga valja pripisati nekad razvijenom zadružnom pokretu (u Desiniću, Vinici, Pregradi, Krapini i dr.) i suvremenoj preradbi grožđa i proizvodnji vina u Začretju, Štrigovi, Varaždinu i kod mnogih privatnih proizvođača, koji sve više brinu o zaštiti svojih vina i o njihovoj suvremenoj doradbi.

Belina je u svim podregijama kontinentalne Hrvatske preporučena vinska sorta crnoga grožđa. Sazrijeva već u I. epohi, pa se zbog toga odvojeno prerađuje, a često (na obiteljskim gospodarstvima) i kao mlado vino pije za vrijeme glavne berbe ostalih sorata. Zbog obično nižeg sadržaja alkohola (oko 10 % vol.) i uk. kis., najčešće se odmah po završenom vrenju i pretoku stavlja u promet ili sljubljuje s drugim jačim i obojenim crnim vinima. Kada tih sastojaka (etanola i uk. kis.) zbog dobra godišta i položaja u vinu portugisca ima više, tj. kada je alkohol oko 12 % vol., a ukupna kiselina iznad 6 g/l, dužim zrenjem dobiva na kakvoći što je pokazala i međunarodna degustacija za vrijeme Zagrebačkog festivala portugisca 1997., na kojoj su upravo najbolja mjesta dodijeljena takvim, i do deset godina školovanim vinima iz grožđa ovog kultivara. Svi hrvatski portugisci iz kategorije kvalitetnih vina s k.z.p. stižu iz vinogorja Kutjevo (tri) i Plešivica-Okić (također tri), dok se oni, iz kategorije stolnih vina s oznakom k.z.p. proizvode u vinogorjima Požega-Pleternica (dva), Plešivica-Okić (osam), Ozalj-Vivodina (jedan) i Samobor (jedan).

Lipovina vinska sorta koja je po aromi, što podsjeća na lipov cvijet, dobila ime. Njen uzgoj je kod nas skoro u potpunosti napušten, za što nema pravog razloga ako se zna da je rodna, zadovoljavajuće otporna na bolesti i da se iz njena grožđa (primjerice u Mađarskoj gdje nosi ime hárslevelü) proizvode cijenjena kvalitetna bijela pitka vina.

Plavec žuti je stara bijela sorta u vinogradima sjeverozapadne Hrvatske, pa neki stručnjaci tvrde da je tu i nastala. Rodna je, ali joj mošt nema dovoljno šećera, pa su vina slaboalkoholna (od 9 do 11 % vol.), no ipak cijenjena kod tamošnjih potrošača. To je razlogom što je Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.)uvrštena u podregijama Prigorje-Bilogora, Plešivica i Pokuplje.

Muškat ottonel je rana vinska sorta bijeloga grožđa nastala u Francuskoj (u Angersu) križanjem još polovicom prošloga stoljeća (1852.). Zbog finog muškatnog mirisa grožđa i vina, otpornosti na niske temperature i sivu plijesan proširila se izvan svoje domovine, a u susjednim državama najviše u Sloveniji (podravski rajon).

Na listi vina s oznakom kontroliranog podrijetla u Republici Hrvatskoj samo je jedno u skupini vrhunskih i jedno u skupini kvalitetnih vina. U vinogorju Plešivica-Okić proizvode se suha ili polusuha vina iz ovog kultivara, ali su ona za sada uvrštena u kategoriju stolnih vina. M. o. je[[ Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) Pravilnikom (NN 159/04.)]] uvršten među preporučene kultivare u podregijama Istra, Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Plešivica, Pokuplje i Zagorje-Međimurje.

IZVOR:

http://www.vinopedia.hr

Be the first to comment

Leave a Reply