Bosna i Hercegovina

je u razdoblju 1980.-1995. imala oko 6.000 ha pod vinogradima, a najnoviji podaci OIV-a pokazuju da su te površine u razdoblju 2001.-2004. za oko 33 % manje ili oko 4.000 ha, što čini svega oko 0,13 % od njenih ukupnih obradivih površina.

Loze na vlastitom korijenu (necijepljene) i hibrida proizvođača gotovo uopće nema, a to znači da je sveukupno vinogradarstvo podignuto na američkoj podlozi. V. i v. BiH je smješteno u hercegovačkom dijelu, dok se u sjevernobosanskom (na širokom prostoru od Une do Drine) za sada može govoriti samo o klimatski i zemljišno vinogradarski zanimljivu području, možda, u budućnosti. Prema ranijem ustroju hercegovački se rajon dijelio u dva podrajona. I ovdje su svi hercegovački vinogradi u onom što se naziva podrajon Srednja Neretva-Trebišnjica, dok ih u onom drugom (Rama) gotovo i nema. Od tri vinogorja (srednje neretvansko-trebišnjičkog podrajona) najznačajnije je mostarsko (s oko 90 % ukupnih površina), dok su preostala dva, lištičko (s oko 7 % ukupnih površina) i jablaničko (s oko 3 % površina) znatno manja. Pretežito se uzgajaju vinske (oko 90 %), a znatno manje stolne sorte (10 %). Na bijele vinske otpada dvije trećine, a na crne oko 30 %. Glavna bijela vinska sorta je žilavka (60 %), a prate je krkošija i bena, a u novije doba sve više i smederevka. Slična situacija je i kod crnih, gdje je vodeća blatina, a prateće su vranac, merlot i dr. Kod zobatica odnos bijelih prema crnima je obrnut. Najviše se uzgajaju crne stolne sorte s tim da na kardinal otpada oko 60 %. U 1989. proizvedeno je 380.000 dt grožđa, u razdoblju 1991.-1995. ta je proizvodnja godišnje iznosila 247.000 dt, da bi u razdoblju 1996.-2000. spala na 119.000 dt. U 2002. godini registrirana je proizvodnja grožđa od 176.000 dt, a proizvodnja vina od oko 75.000 hl. Pred petnaestak i više godina prosječno se je godišnje proizvodilo oko 300.000 hl vina, a sada, (zbog ratnih zbivanja u razdoblju 1991.-1995.) višestruko manje (1993. godine 79.000 hl, 1994. i 1995. upola manje ili tek oko 34.500 hl), da bi tek nakon toga započeo lagan porast proizvodnje). Nešto više od pola ukupne vinske proizvodnje otpada na stolna vina bez geografskog podrijetla (gp) a ostatak na vina s oznakom gp, i to na čuvenu žilavku i blatinu oko 10 %, na kvalitetna vina oko 30 %, a na stolna s gp oko 7 %. Izvoz vina po godinama jako varira Tako je primjerice u 2002. godini izvezeno 19.000 hl, u 2003. oko 35.000 hl, a slijedeće 2004. samo 5.000 hl. I potrošnja vina u zemlji značajno varira, 2001. ona je bila 2,5 l/cap., slijedeće (2002.) 2 l/cap, a 2003. samo 1,7 l/cap. Prema najnovijim podacima ta je potrošnja u laganom porastu prvenstveno zahvaljujući sve brojnijem dolasku turista iz drugih zemalja. Potrošnja svježeg grožđa 2003./2004. bila je 3,45 i 3,58 kg per cap., a potrošnja grožđica u proteklih deset godina između 0,01 i 0,10 kg/per cap. Proizvodnja vina (od oko 75.000 hl/god. u zemlji) ne može zadovoljiti potražnju (više od 100.000 hl) pa se stoga i u cilju raznolikosti ponude, uveze godišnje (od 15.000 hl u razdoblju 1996./2000. do 88.000 hl u 2004. godini. Najveći dio uvezenih vina stiže iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, manji iz drugih krajeva svijeta. Uz uvoz zobatica (svježeg odnosno stolnog grožđe) u količini o 50 do 80.000 dt/god., uvoze se i grožđice (u količini od 2 do 4.000 dt/godinu). Glavna vinarska središta su Mostar, Čitluk, Ljubuški i Stolac. Najveća organizacija za proizvodnju grožđa i vina, te prodaju vina i proizvoda iz vina je „Hepok” Mostar, koja dio proizvoda izvozi (najviše na njemačko tržište). Sve veći broj privatnih vinogradara i vinara, što u postupku proizvodnje primjenjuju suvremene postupke preradbe i njege vina, zaslužan je što dobar glas vina iz hercegovačkih autohtonih kultivara (žilavke i blatine) dopire i do potrošačkih središta izvan granica BiH.

Žilavka autohtona hercegovačka vinska sorta dobre i redovite rodnosti, te sposobnosti nakupljanja šećera u grožđu, koji u dobrim godinama dostiže i do 25 %. Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić (1338.-1391.) u povelji Čitluku (1353.) spominje vino žilavku, a to je dokaz da je ono i tada bilo hvaljeno i cijenjeno. Bečki dvor 1886. godine u blizini Mostara osniva vinogradarsko-vinarsku stanicu s podrumom iz kojeg se opskrbljuje vinom. Samo desetak godina kasnije za vino žilavku pročulo se i izvan granica njene domovine zahvaljujuć priznanjima koje su joj dodjeljene na ocjenjivanjima u Budimpešti (1896.), Bruxelles-Tervueren-u (1897.), Londonu, Marseilleu, Parizu i ponovno u Beču (1898.). Na temeljima spomenute stanice, koja je kontinuirano nastavila s proizvodnim i stručnim radom, a nakon II. svjetskog rata okupljanjem u zajedničku radnu organizaciju i drugih novoizgrađenih industrijskih vinarija, utemeljen je hercehovački poljoprivredni kombinat (Hepok) čija su vina pod imenom Žilavka Mostar od 1975. godine na prostorima tadašnje države bila najpoznatija i najcjenjenija. Naime, upravo je Žilavka bila 1970. godine, na kontinentalnim vinorodnim prostorima bivše SFRJ, (a nakon dingača, postupa i pošipa) prvo zaštićeno čuveno (vrhunsko) bijelo vino. Proizvodila se je preradbom grožđa žilavke u kojem je bila sljubljena dopuštena i preporučena manja količina (također autohtonih) sorata krkošije (oko 20 %) i bene (do 10 %). Odnos tih pratećih sorti u vinu žilavka promijenjen je zbog promjena sortimenta nakon podizanja novih plantažnih vinograda, a na te promijene su utjecale i nove zakonske odredbe prema kojima se vino smije označavati imenom kultivara, ako je njegov sadržaj najmanje 85 % i ako je vino i nakon takva sljubljivanja zadržalo sortne karakteristike. Pravilno proizvedeno i njegovano vino žilavke je zelenkastožute boje, srednje alkoholnosti (obično do 12 % vol.) i skladne kiselosti (koja nerijetko dosiže i 7 g/l), s izrazitom ugodnom sortnom aromom i punoćom. To su značajke vrhunske žilavke iz Hercegovine od kojih su mnoge, nagrađivane zlatnim odličjima. Valja međutim istaknuti da se ova sorta (iako u znatno manjem obujmu) uzgaja i u susjednim vinogorjima Dalmacije, a posebno se njen uzgoj znatno razvio u Makedoniji. Kvaliteta vina žilavke iz tih drugih, naročito iz područja Makedonije, podosta se razlikuje od one što se proizvodi na hercegovačkim skeletnim i tlima bogatim vapnom, i to i u sastavu (manja kiselina a veća alkoholnost) i s obzirom na degustativne karakteristike. Vino žilavka je autohtono bijelo vino, dobar glas kojega se s pravom pročuo u cijelom vinarskom svijetu.

Krkošija (u Dalmaciji još i kratkošija) je hercegovačka bijela vinska sorta kojoj se grožđe za tržište ne prerađuje odvojeno, već zajedno s ostalim sortama kraja gdje se uzgaja, pa tako s još jednom, gospodarstveno manje zanimljivom sortom benom, ulazi u sastav vrhunskoga vina žilavka. Tu je njen udio trideset i više godina varirao od 20 do 30 %. Uzgojem žilavke u plantažnim nasadima na ovo se izgleda zaboravilo, pa je pitanje je li vino proizvedeno bez tog udjela krkošije i bene dobilo ili izgubilo na kakvoći?

Bena autohtona hercegovačka bijela vinska sorta i zobatica, koja se, uz krkošiju spominje kao redovni pratilac žilavke u starim nasadima. Nije se ni u davna vremena prerađivala odvojeno, već je ulazila u sastav vina, što je u prodaji nosilo ime žilavka, gdje se njen količinski udio kretao najviše do 10 %.

Smederevka bijela vinska sorta grožđa koju u Bugarskoj i Grčkoj zovu dimiat, u Ukrajini galan, u Turskoj dertonija itd., što govori o njenoj rasprostranjenosti. Osim u okolici Smedereva – Srbija (po kojem je i dobila ime pod kojim je znaju i drugi narodi), zbog velike rodnosti i sposobnosti da poboljša svježinu (kiselost) vinima kojima ta svojstva nedostaju, uzgaja se i u vinogradima Makedonije, Crne Gore i Hercegovine. Kod nas se manje proizvodi (Slavonija), a zbog uvoza više pije, jer zbog svoje slamnatožute boje, kiselkasta okusa i niske alkoholnosti (od 10 do 11 % vol.), te uvijek konkurentne cijene ulazi u sastav stolnih vina što ih na ovom tržištu nude velike vinarske organizacije.

Blatina najpoznatija crna sorta grožđa (i vina) u hercegovačkom kraju. Bez obzira na neredovit rod (što je posljedica funkcionalno ženskog cvijeta) i osjetljivost na gljivične bolesti, vinogradari tog područja i susjednih dalmatinskih vinogorja je cijene (iako su joj na Pelješcu, točnije u mjestima Kuna i Janjina, zbog opisane mane nadjenuli ružno ime zlorod, a u Dubrovniku praznobačva). Valja istaći da se u dobrim godištima iz njena grožđa proizvode kvalitetna i vrhunska, dobro obojena i pitka vina. Prva zaštita ovog kultivara provedena je 1973. godine (tri godine nakon žilavke) i to kao prvog crvenog (odnosno crnog) vina iz kontinentalnih vinorodnih područja tadašnje države SFRJugoslavije (u organizaciji tvrtke Hepok Mostar – Hercegovina). U RH nije uvrštena u popis preporučenih kultivara.

Vranac je najpoznatija crnogorska sorta iz koje se od davnina proizvodilo osebujno, nadaleko znano crno vino. Zbog sposobnosti da u grožđu nakupi visok sadržaj šećera (od 20 do 25%), da redovito i dobro rodi, da iz njegova grožđa proizvedeno vino ima cijenjenu tamnocrvenu do ljubičasto modrocrvenu boju uz visok sadržaj alkohola (od 12 do 13,5%vol.) i ekstrakta (između 25 i 30g/l), a u mirisnookusnoj sferi izrazit i ugodan vinski karakter, uzgoj mu se proširio u Makedoniji i u Republici Hrvatskoj. Pravilnikom o Nacionalnoj listi v.l. u RH. (NN 159/04.), ovaj je kultivar uvršten među preporučene samo u podregiji Sjeverna Dalmacija, dok je u svim drugim vinorodnim područjima njegov uzgoj dopušten do gospodarske amortizacije, i nakon toga se više ne bi smio saditi. O uvedbi (introdukciji) ove sorte u vinogorje Dalmacije zacijelo će valjati puno toga mijenjati. Naime, v. iziskuje vrlo suhu klimu s niskom relativnom vlažnošću zraka što nije slučaj za kraška polja Dalmatinske zagore. Zbog vrlo niske otpornosti na otkidanja bobica od peteljčica kada grožđe sazrije i poglavito u doba kišnih razdoblja i makar i kratkotrajnih ljetnih nevera (koje u Dalmaciji i u drugoj polovici kolovoza, kada sazrijeva nisu rijetkost) velik se dio uroda (bobica) trajno izgubi pa postoje i takva mišljenja prema kojima u dalmatinskom sortimentu ovoj sorti uopće nema mjesta. Ako se berba obavi na vrijeme, moguće je izbjeći opisane štete. U RH kvalitetno suho vino vranac proizvodi se i nudi tržištu iz vinogorja Imotski i Vrgorac. Ostali proizvođači to vino prodaju većim vinarijama ili ga sami koriste u sljubljivanju s crnim vinima.

Kardinal (cardinal crveni) i kod nas dobro poznata (kalifornijska) vrlo rana zobatica modro-crvenih bobica, čija je gospodarska vrijednost značajna zbog toga, jer dozrijeva u našim prilikama u doba ljetne turističke sezone. Nastala je 1939. godine križanjem sorata flame tokay i alphonse lavallée, a u Europu je stigla tek poslije završetka II. svjetskog rata (1946.). Ako se uzgaja tamo gdje joj je i mjesto, a to su u našim prilikama južna vinogradarska područja (regija Primorske Hrvatske, kamo ju je prvi puta donio naš ampelograf Jelaska, Marcel), izbjeći će se štete od zimskog smrzavanja i od gljivične bolesti sive plijesni. Ako u doba sazrijevanja padne kiša, kožica bobice uz peteljčicu kružno pukne, a na to mjesto nasele se gljivice botritisa i pepelnice, uzrokujući propadanje i kvarenje. Rješenje je hitna, makar i prijevremena berba i preradba grožđa uz pojačano sulfitiranje radi proizvodnje vinskog alkohola, kako bi se spasilo što se spasiti dade. Naime, u pripremi su propisi prema kojima se iz stolnog grožđa neće smjeti za tržište proizvoditi vina.

Izvor: Vinopedia

Be the first to comment

Leave a Reply