Mađarska

je s oko 133.000 ha vinograda i s proizvodnjom od oko 6.465.000 dt grožđa te oko 3.823.000 hl vina (u razdoblju 1991.-1995.) spala na 93.000 ha, ali je povećala proizvodnju grožđa na 8.590.000 dt i vina na 5.406.000 hl.

U svijetu je cijenjena zbog svojih prirodnih desertnih vina, među kojima posebno, počasno mjesto pripada tokajcu. Vinogradarska područja Mađarske razvrstavaju se u 14 zona, od kojih je ona između Dunava i Tise najveća. Zbog pjeskovita tla i njegova sastava, lozu ovdje ne napada trsna uš i zbog toga mnogi čokoti rastu na vlastitom korijenu. Uzgajaju se kadarka i ezerjo, te niz lokalnih, autohtonih sorata, a proizvode obična lagana crna i bijela vina, koja pretežito služe u lokalnoj potrošnji. Zona Sopron koja se nalazi na granici s Austrijom poznata je po kvalitetnoj modroj frankovci (soproni kekfrankos) i naročito po poznatom veltlincu (soproni veltlini). Zona Badacsony-Balatonfüred-Csopak, što leži na brežuljkastom terenu sjeverozapadno od Balatona proizvodi velik broj odličnih bijelih vina na osnovi furminta, ezerjoa, rizlinga i drugih sorata. U zoni Szekszard proizvode aromatična crna vina iz grožđa sorte kadarka i portugizac, ali i nadaleko znani szekszardi tramini, u zoni Gyöngyös crno desertno vino i plemenku (chasellas) kao stolno grožđe, u zoni Eger intenzivno obojeno stasito crno vino iz grožđa sorata kadarka, pinot crni i merlot pod nazivom egri bikaver (što znači egerska bikovska krv), a u zoni Tokay-hegyalja čuveni tokajac kao suho (tokaji szamorodni i tokaji furmint) i desertno (tokaji aszu i tokaji szamorodni) vino. Znatiželjni putnik će otkriti vrlo raznoliku i zanimljivu vinarsku proizvodnju kako u opisanim tako i u drugim vinogradarskim zonama koje ovdje tek nabrajamo, a to su Mór-Csázár, Neszmely, Mecsek, Villány-Siklós, Somló Debro i Balatonmellék. Uz poznata imena sorata naići će i na mađarske nazive za neke od njih kao npr. szurkebarat (pinot sivi) koraipirosveltelini (rani crveni veltlinac), feherburgundi (pinot bijeli), zoldszilvani (zeleni silvanac), pirostramini (crveni traminac), olaszrizling (graševina) itd., ali i na autohtona mađarska imena i sorte kao što su leanyka, ezerjo, hárslevelü (odn. lipovina), furmint (Hrv. naziv ove sorte je moslavac, rjeđe šipon i mosler), te dr. Još uvijek pretežito klasično vinogradarstvo i sortiment, najromantičniji podrumi Tokaja, poznata mađarska kuhinja i večer na pusti uz mađarsku glazbu, utisci su koje posjetitelj nikad ne zaboravlja.

Tokajac kod nas uobičajen naziv za mađarsko prirodno desertno vino koje se proizvodi iz prosušenih, plemenitom plijesni napadnutih bobica sorte furmint (šipon, odn. moslavac). Naziv ovoga odavna i nadaleko cijenjenog vina, koje Mađari pišu i izgovaraju tokaji, potječe od imena ograničenoga vinorodnog položaja, smještena u najjužnijem dijelu vinorodne zone Hegyalija. Nastanak tokajca u svezi je s vulkanskim sastavom tla, suhom i u jesen do kasna blagom klimom, premda se izuzetno dogodi da na prezrelo i prosušeno grožđe zbog odgađanja berbe padne i snijeg. Uz ova dva čimbenika valja spomenuti još dva: sortu i tehnološki postupak proizvodnje.
Uz suho vino tokaji, koje se također proizvodi, ali iz neprosušenog grožđa sorte furmint, najpoznatija su prirodna desertna vina tokaji szamorodni i tokaji aszu.
Tokaji szamorodni je suho, rjeđe i poluslatko vino koje se proizvodi iz grožđa kasne berbe, djelomice prosušenih i plemenitom plijesni napadnutih bobica.
Tokaji aszu nastaje probirnom berbom prosušenih grožđica, koje se stavljaju u posebne platnene vreće i tiješte. Ono što se tim tiještenjem dobije i nije mošt, već više nalik na pastu koja se (u količini od 30 do 45 kg) otapa u svježem moštu (ausbruh) i u posudi kojoj je obujam 136 l (tzv. gönczer). O odnosu te guste paste i svježeg mošta (koji se izražava prema jednoj staroj mjeri kao puttonos) ovisi sastav i tip vina. Na etiketi tokaj(c)a naveden je taj podatak, s tim da vino može sadržavati najviše do 6 puttonosa.
Tokaji maszlasi i naročito tokaji eszencia su slično, kao i aszu prirodna, desertna vina, ali s relativno malim sadržajem alkohola i s visokim postotkom šećera, i dakako, svih drugih sastojaka; glicerola i do 18g/l, ukupnih kiselina između 9 i 10g/l, i ostalih što tvore ekstrakt. Vrenje što se provodi u već spomenutim bačvicama (gönczerima od 136 l i u tunelskim podrumima na dubini od 17 i više metara pod zemljom teče sporo, pa izgradnja (pod čime se podrazumijeva dozrijevanje) vina (bez pretakanja i bistrenja koje se i ne provodi) traje najkraće dvije ili tri godine.
Tokaji szamorodni je najniža, a tokaji eszencia najviša kvalitetna kategorija ovih prirodnih desertnih vina kojima je zajednička značajka zlatnožuta do jantarna boja, profinjen desertni miris koji neke podsjeća na svježu koricu kruha, druge više na miris lipe i bagrema. Kad se kaže da to vino ima pun, fin i skladan miris i okus, valja dodati da mu se bogatstvo ne da riječima opisati, već ga samo pijući doživjeti.

Kadarka (istoznačnice gamza i dr.) prema tvrđenju ampelografa autohtona sorta vinogorja što se prostiru oko Skadarskog jezera, odakle je prenijeta u Panoniju. Rodna je, ali osjetljiva na sivu plijesan. Vina kadarke su ružičasta, lagana, pitka i aromatična. Nakon prve regeneracije vinograda na području Hrvatske (u prvoj dekadi XX. st.), zamijenjena je drugim kvalitetnijim crnim (crvenim) i bijelim kultivarima, pa se danas u manjem opsegu uzgaja još u podregiji Slavonija i Prigorje-Bilogora.

Ezerjo (mađ. ezerjó tisuću puta dobro), bijela vinska sorta mađarskog imena (a možda i podrijetla), osjetljiva na sivu plijesan. U godinama sa suhim i toplim jesenima, kada je grožđe zdravo a urod obilan, moguće je iz takva grožđa proizvesti vina vrhunske kvalitete koja karakterizira žutozelenkasta boja, visoka alkoholnost, bogatstvo ukupnih kiselina, izražen sortni miris i harmoničan osvježavajući okus. Izvan Mađarske, najviše se uzgaja u području subotičko-horgoške pješčare.

Frankovka je jedna od vodećih vinskih sorata crnog grožđa u nekim podregijama Kontinentalne Hrvatske, poglavito u Slavoniji, na Plešivici, i u Moslavini, dok je u ostalima (Prigorje-Bilogora, Podunavlje, Pokuplje i Zagorje-Međimurje) manje, zastupljena, iako je na tom cijelom području zbog redovite i dobre rodnosti, a naročito zbog izvrsne kakvoće vina svrstana među preporučene.
U drugim vinorodnim područjima Hrvatske, samo je u podregiji Istra (gdje se naziva borgonja) i u podregiji Hrvatsko primorje također svrstava među preporučene kultivare. Dok se u Istri uzgaja još od prve regeneracije vinogradarstva (kao što je već rečeno pod imenom borgonja), u Hrvatskom primorju i to na području Vinodola uzgaja se od 2005. Kakvoća vina proizvedena iz grožđa frankovke i u Istri i u Vinodolu opravdala je uvrštenje kultivara frankovka u vinogradarski asortiman ovih krajeva.
Slično kao i u Republici Hrvatskoj, frankovka se uzgaja i u mnogim europskim vinorodnim područjima, ponajviše u kontinentalnim krajevima, iako iziskuje višu sumu temperaturnih stupnjeva, što je karakteristika toplijih krajeva, što se u tim hladnijim područjima nadoknađuje izborom osunčanih i od hladnih zračnih struja zaštićenih položaja. I bez obzira na rečeno, frankovka u doba zimskog mirovanja jako dobro podnosi niske temperature, pa je i to bio razlog njenog uzgaja u takvom klimatu.
Najveće se površine pod tim kultivarom nalaze u Austriji (više od 3.000 ha, ponajviše u Saveznoj pokrajini Burgenland – Gradišće) i u Njemačkoj (oko 2.000 ha), gdje se najčešće naziva Blaufränkisch, ali još i Lemberger, Limberger i Blauer Limberger. I na ostalim vinorodnim područjima nekadašnje Austrougarske monarhije i susjednih zemalja, frankovka se cijeni i uspješno uzgaja. U Mađarskoj, gdje se naziva kékfrankos, uzgaja se u mnogim vinorodnim područjima, a naročito u zoni Eger (hrv. Jeger), gdje se sljubljivanjem s kadarkom, pinotom crnim i merlotom iz njena grožđa proizvodi čuveno crno vino egri bikaver, u značenju “egerska bikova krv”). U Češkoj Republici i u vinorodnijoj Slovačkoj (pod imenom moravka) svrstana je među vodeće kultivare rujnih vina. U Italiji (na području pokrajine Friulli-Venezia Giulia) gdje se je pred srotinjak godina uzgajala i nazivala Blaufrankusch i friulska frankonia, sada (slično kao i zelen i neke druge sorte) napuštena je i zaboravljena. Na području republike Slovenije naziva se modra frankinja i uzgaja u podravskoj i posavskoj vinogradniškoj deželi.
Spomenimo da se frankovka uzgaja i u Vojvodini, Moldaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj, ali i na području Sjedinjenih Američkih Država.
Porijeklo frankovke istraživali su mnogi vinogradarski stručnjaci nastojeći (uz ostalo i iz njena imena) odgovoriti na pitanja od kada se uzgaja i iz kojeg vinorodnog područja vuče podrijetlo. Ta se sorta (kako bilježe neki izvori) u vinorodnim područjima Europe uzgaja već stoljećima, a njeno ime mnogi povezuju s Franačkom državom koja je osnovana na području Galije u 5. vijeku, da bi tristo godina kasnije, (za vladavine Karla Velikog – 742.-814.) postala najmoćnija kraljevina i carevina u tadašnjem svijetu.
Najnovijim molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata (kako navodi E. Maletić) otkriveno je da je frankovka potomak biele beline velike (koju u Austriji nazivaju Heunisch weisser (a u Francuskoj Gouais blanc) i silvanca crnog.
Ovisno o položaju, godištu i nizu drugih čimbenika na koje čovjek utječe (berba, tehnologija i dr.) šećer u grožđu varira od 18 do 20%, ukupne kiseline od 8 do 9 g/l, a urod od 60 do 80 hl/ha. U Republici Hrvatskoj kao vrhunsko vino najprvo je zaštićena iločka frankovka (koja se je zbog privremene okupacije tog dijela, u doba agresije na RH, bila prestala proizvoditi, a nakon mirne reintegracije i vraćanjem prognanika u svoj zavičaj proizvodnja je obnovljena, a kakvoća vina unaprijeđena. Trenutno se na tržištu nudi velik izbor vina frankovke, a njihov najveći broj dolazi iz podregije Slavonija (vinogorja Orahovačko-Slatinsko, Feričanci i Đakovo), Moslavina (vinogorje Voloder-Ivanić Grad) i Plešivica.
Manja količina frankovke sljubljuje se u vinu zweigelt rosé, koje se proizvodi iz grožđa istoimene sorte zweigelt. Ta cijenjena austrijska sorta, nastala križanjem roditelja frankovke i lovrijenca nije jedina od njenih potomaka, jer je ona roditelj i blauburgeru (koji je nastao križanjem frankovke i portugisca), a novija ispitivanja tek moraju odgovoriti na pitanje u kojoj je mjeri prisutna i u nekim drugim kultivarima. Dobro odnjegovano crno vino frankovke je rubinskocrvene do granatno crvene boje, srednje je alkoholne jakosti, ugodno je kisela i pitka, s razvijenom sortnom aromom i bukeom.

Veltlinac crveni je vinska sorta crvena grožđa, uzgoj koje je, zbog osjetljivosti na bolesti, vrlo ograničen. Bijelo stolno vino crveni veltlinac kod nas proizvodi za tržište tek jedan proizvođač u vinogorju Plešivica-Okić. Ugodne je kiselosti i srednje alkoholne jakosti (obično oko 11,5%vol.), skladnoga je mirisa i okusa.

Furmint je sorta vinove loze iz čijeg se prezrelog i plemenitom plijesni napadnutog grožđa (uz manji dodatak muškata bijelog i lipovine, koju u Mađarskoj zovu hárslevelü) u vinorodnoj pokrajini Tokai-Hegyalja proizvodi poznato specijalno (suho i slatko) vino tocaji (hrv. naziv tokajac). Naziv ove bijele vinske sorte u Hrvatskoj je moslavac, pošipel (ili pušipel), rjeđe šipon, (naziv koji se češće koristi u Sloveniji), a još rjeđe mosler (pod kojim je imenom ovaj kultivar poznat u Njemačkoj i Austriji).

Egri bikaver najpoznatije mađarsko crno vino, koje je upravo zbog intenzivne granatnocrvene boje i bogatstva na ekstraktu dobilo ime, u prijevodu „krv egerskog bika”. Proizvodi se u zoni Eger od crnih sorata grožđa kadarke, frankovke, merlota i crnog pinota, a prije stavljanja u promet obvezno odležava i stari. Mjesto Eger (hrvatski naziv tog grada je Jegar) je središte ove vinogradarske zone s oko 3500 ha pod lozom koju od sjevernih hladnih vjetrova štiti drugo po visini mađarsko brdo Bükk (959 m).

Hárslevelü ili lipovina vinska je sorta koja je po aromi, što podsjeća na lipov cvijet, dobila ime. Njen uzgoj je kod nas skoro u potpunosti napušten, za što nema pravog razloga ako se zna da je rodna, zadovoljavajuće otporna na bolesti i da se iz njena grožđa (primjerice u Mađarskoj gdje nosi ime hárslevelü) proizvode cijenjena kvalitetna bijela pitka vina.

Izvor: Vinopedia

Be the first to comment

Leave a Reply