Primorje

HRVATSKO PRIMORJE

Za razliku od Istre, gdje je proizvodnja veća i raznolikija, u vinogorjima podregije Hrvatsko primorje s pet vinogorja i ukupno oko 2480 ha vinogradarskih površina, (gdje je uz kvarnerske otoke i otok Rab svrstan i sjevernodalmatinski otok Pag), ona je svedena na manji opseg i tek nekoliko zaštićenih vina među kojima se ističe kvalitetno vino žlahtina, koju najviše proizvode i tržištu nude brojni proizvođači iz Vrbnika. Svoja vina štite i uglavnom lokalnom tržištu nude i proizvođači s otoka Paga (gegić), otočića Suska (trojišćina) i iz Vinodola (žlahtina, cabernet sauvignon i dr.).
Za razliku od svih ostalih susjednih vinogradarskih područja, kao izuzetan geološki do sada ne objašnjeni fenomen valja spomenuti otok Susak, (površine od 3,75 km2 sa 351 ha tla pogodnog za obradu), koji je sazdan od praporasto-ilovasto pjeskovitog tla, čiji su nanosi debeli oko 100 m (najviši vrh otoka je Garba 98 m/nad morem) i na kojem je u prošlosti čak 79,77% (ili 280 ha) bilo pod vinogradima. To je razlog da je taj otok u doba (prije 1957. godine) zvan “plovećim vinogradom”. Spomenimo i podatak da najstariji spomen imena ovog otoka potječe iz 884. godine, te da ga u darovnici spominje (pod latinskim imenom Sansocouo) i hrvatski kralj Krešimir. Brojne autohtone sorte europske vinove loze (sušćan crni, susac crni, susac bijeli, trojišćina i druge, koje tek valja suvremenim molekularno-genetičkim postupcima determinirati) poseban su interes ampelografa i vinogradara koji nastoje očuvati kultivare čiji je opstanak ugrožen.
Rijeka, najveće središte u toj podregiji i najveća hrvatska luka, značajan je tranzitni i doradbeni centar za vina što potvrđuju i podaci da je u ovom gradu između dva svjetska rata (od 1920. do 1940.) djelovalo čak 10 vinarskih poduzeća čiji je rad naslijedila tvrtka Istravino, koja se pročula proizvodnjom vermuta, prošeka, gaziranog pjenušavog vina bakarske vodice i doradi stolnih i kvalitetnih vina iz drugih vinogorja.

 

Žlahtina je autohtona vinska sorta bijeloga grožđa u vinodolskom i krčkom vinogorju. Sve dok nije otpočela molekularno-genetička determinacija sorata, brojni su je amelografi svrstavali među plemenke, na što ih je možda upućivalo njeno, vjekovima isticano lijepo ime (žlahtno – plemenito).

Žlahtina je sorta jake bujnosti. Jednogodišnja joj je rozgva smeđe boje, duga (zbog dugih međukoljenaca-internodija) i debela. Zbog navedoga, odgovara joj dugi rez rodnog drva, što se uz ostalo potvrđuje i time da se vrlo često upravo taj kultivar koristi za uzgojni oblik pergola.

List žlahtine je velik, trodjelan ili peterodjelan, a cvijet hermafroditan (dvospolan), što osigurava dobru oplodnju.

Veliki grozdovi (iako neujednačene težine koja varira čak između 95 i 570, najčešće između 260 i 320 grama), sa jednoliko razvijenim bobicama ugodna je okusa pa se koristi i kao zobatica. Ipak valja naglasiti da je dobar glas žlahtina stekla ne kao zobatica, već kakvoćom vina koje je najčešće slamnatožute do zlatnožute boje, suho, karakteristične sortne arome i skladna okusa. Grozd prosječne težine najčešće sadrži oko 100 bobica. Peteljka čini oko 3,5% težine grozda. Na težinu kožice bobice otpada između 5 i 7%, a na težinu sjemenki od 2 do 3%. Na temelju navdenih podataka o količinskom sadržaju tvrdih dijelova grozda lako zaključujemo da je žlahtina (premda se koristi i kao zobatica) tipična vinska sorta s velikim korisnim učinkom (randmanom) kod moštenja. Zahvaljujući navedenim filometrijskim podacima za grozd, bobice i rozgvu te uobičajenoj dugoj rezidbi i visokom koeficijentu rodnosti (koji iznosi po jednom rodnom pupu od 0,9 do 1,2 grozda), te dobroj oplodnji, žlahtina bijela svrstava se među sorte visoke rodnosti.

Kemijski sastav žlahtine bijele ispitivali su mnogi autori. Zanimljivi su podaci inžinjera Marcela Stipetića koji je utvrdio još davne 1931. godine da je tada najviše šećera “nakupila” žlahtina bijela u Dobrinju na otoku Krku (19% po Babo-u i sa 6,8 g/L ukupne kiselosti iskazane kao vinska), a zatim redom, taj je sadržaj bio u Novom Vinodolskom između 18,2 i 20,0% (i sa 6 g/L uk. kis.), Driveniku u Vinodolu sa 18,0% šećera (i 6,0 g/L uk. kis), Bribiru 18,1% (uz 4,8 g/L uk. kis.) i Vrbničkom polju 17,0% (i 7,8 g/L uk. kis). Najmanji sadržaj šećera te je godine sadržavala žlahtina ubrana u Grižanama i to 15,3% (uz 6,8 g/L uk. kis.).

Praćenjem sastava vina žlahtine bijele u tijeku dvadeset godina i na temelju elaborata o zaštiti kontroliranog zemljopisnog podrijetla iz 1980. godine može se zaključiti da je ono u pravilu srednje jakosti (sadržaj alkohola se je u tom razdoblju kretao između 11,3 i 11,8 vol.%). U navedenom razdoblju proizvodila su se isključivo suha vina koja su sadržavala između 4,8 i 5,9 g/L ukupnih kiselina). Vina žlahtine su skladna (harmonična) okusa, a zbog ugodne toj sorti svojstvene arome ljupka su i pitka. Takva deustativna svojstva vina žlahtine iskazuju posebno u prvoj i drugoj godini, a to znači da se ne preporuča njihovo duže čuvanje.

Suvremeni agroekološki postupci u proizvodnji grožđa (uz manja opterećenja, a to znači i manje urode) i provedba berbe u optimalnom trenutku (što podrazumjeva berbu u hladnom dijelu dana i dan-dva prije uobičajenog načina određivanja trenutka zriobe na temelju indeksa zrelosti), te brza preradba uz uporabu selekcioniranih viskih kvasaca i kontrolirano vrenje u atmosferi inertnog plina, svrstati će vina ovog kultivara u skupinu vrhunskih.

Uz veće količine što se proizvode i troše u domaćinstvima, naročito u Vrbniku na otoku Krku, znatan dio, koji se na tržištu pojavljuje u boci i pod imenom Žlahtina, odnosno Vrbnička žlahtina ili pak Zlatna vrbnička žlahtina itd. zaštićen je i za sada, kao što je već istaknuto, uvršten u kategoriju kvalitetnih vina.
Najveći proizvođač kvalitetnog vina žlahtina je PZ Vrbnik (koja je utemeljena 1904. godine i čiji članovi godišnje proizvedu oko 80.000 dt grožđa koje se prerađuje u zadružnom vinarskom podrumu izgrađenom davne 1930, a početkom 1990. opremljen najsuvremenijom vinarskom opremom).
Od ostalih registriranih i na tržištu cijenjenih viogradarsko-vinarskih proizvođača grožđa i vina sa sjedištem u Vrbniku valja spomenuti tvrtke “Obrt za vinarstvo i rasadničarstvo – Šipun”, “Ugostiteljstvo i turizam Nada”, “PZ Gospoja”, “Katunar – vinarija d.o.o.”, “Ivan Katunar – obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo”, “Vinar Petar Čubranić i sinovi”, te “Udruga malih vinogradara i podrumara – Mali VIP”. Podrum tvrtke “Frajona d.o.o.” smješten je u mjestu Malinska.
Najveći dio vina žlahtine prodaje se kao kvalitetno suho vino, a dio ulazi i u sastav pjenušca Valomet (koji se proizvodi od 2007. godine i to vrenjem u boci, a ta boca najveći dio proizvodnog razdoblja u trajanju od jedne do tri godine provede u podmorju na dubini od oko 30 m).
Vrenjem u boci iz kvalitetnog vina žlahtina proizvodi se i pjenušac “Nada” kao i pjenušac “Frajona”, a vino žlahtina osnova je i pjenušcu “Porin” koji se proizvodi tehnološkim postupkom vrenja u tankovima, dakle postupkom charmat, te po prvi puta ponuđena tržištu 1997. godine).

Najveći proizvođač grožđa i vina žlahtine u Vinodolu je tvrtka “Pavlomir d.o.o.”, dok “Vinodolska poljoprivredna zadruga Studec” vino žlahtinu proizvodi isklučivo za opskrbu svojeg ugostiteljskog objekta “Konoba u vinogradu”, na mikrolokaciji “Pod Sv. Mihovil”.

Pravilnikom (NN 159/04.) žlahtina je uvrštena među preporučene kultivare u podregijama Hrvatsko primorje i Istra.

Gegić (istoznačnica debeljan) je rasprostranjena i Pravilnikom o Nacionalnoj listi svrstana među dopuštene sorte bijelog grožđa u podregiji Hrvatsko primorje, poglavito na kvarnerskim otocima i na sjevernodalmatinskom otoku Pagu, gdje se nekada iz njena grožđa proizvodilo hvaljeno vino „paška žutica”. Tada je ova sorta bila vodeća sorta na tom otoku, pa joj otuda još i ime paškinja. Zbog neredovite rodnosti, osipanja u cvatnji i slabe otpornosti na pepelnicu njena zastupljenost u sortimentu stalno pada. To je razlog što nije uvrštena među preporučene kultivare i u drugim podregijama regije Primorska Hrvatska.

Trojšćina crvena (ponegdje zvana i trojšćina, još i uva di Troia) je sorta vinove loze crvena grožđa (pa se naziva i trojišćina crvena). Nepoznatog je podrijetla, ali od pamtivijeka se uzgaja na kvarnerskom otočiću Susku. Iako je i dobra zobatica, (rahla grozda, bobica nejednake veličine), a nekada se i sušilo (mada nije apyrena-besjemena), najčešće se prerađuje u vino boje opola ili se u preradbi miješa s ostalim sortama (susac i sušćan crni, koje, jednako kao i t. zriju u III. epohi) poradi proizvodnje crnoga stolnog vina. Zbog dobre, ali neredovite, rodnosti (koju uzrokuje osipanje u cvatnji) i velike osjetljivosti na peronosporu, nema izgleda za održanje u sortimentu.

Vallis vinaria (još i Vallis vinearia), lat. naziv za starohrvatsku župu Vinodol u Hrvatskom primorju. Istim imenom nazvano je u XV. stoljeću vinorodno područje kraj Topuskog.

Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog i koja je u naša vinogorja (ponajprije u Istru, i to na područje Poreštine i Pazinštine) prenijeta iz njene domovine Francuske (Bordeaux) u vrijeme prve obnove vinograda, točnije oko 1880. Veliki proizvodni nasadi pod ovom sortom podignuti su u Poreču u razdoblju 1970.-1975. Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, uzgoj se preporuča u podregijama Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, te u svim podregijama regije Primorska Hrvatska (tj. u Istri, Hrvatskom primorju, Sjevernoj Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori i u Srednjoj i južnoj Dalmaciji). S obzirom na to da se podjednako uspješno uzgaja na dubokim, ali i na plitkim i suhim tlima, kao i da nema posebnih zahtjeva obzirom na uzgojni oblik, da je primjereno otporna na gljivične bolesti i da uz dobar rod daje šećerom (i do 23%) i kiselinama (oko 7 g/l) bogat mošt, uzgaja se na svim kontinentima. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. U Hrvatskoj su mnoga vina nastala iz ove sorte (negdje i uz dodatak caberneta franc) zaštićena kao kvalitetna. Zasada, kao vrhunsko vino iz ovog kultivara proizvodi se također u zapadnoistarskom vinogorju i to pod imenom porečki cabernet sauvignon). Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu c. s. kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.

 

Sušćan crni (istoznačice: sansigot, sansigotsko – na otocima: Cresu, Lošinju, Unijama, Srakanama, Iloviku i na Krku, sujćan i susačko – na Unijama i na Cresu, tvardo grozje i čarno grozje – na otoku Susku i na Lošinju, sansig – na Cresu. Ime sušćan crni koristi se na otoku Rabu, a s obzirom da je taj naziv jezično najispravniji, Marcel Jelaska je predložio da se to ime koristi kao glavno). Sušćan crni je sorta vinove loze dobre i redovite rodnosti, pa je vjerojatno upravo zbog toga zauzela vodeće mjesto u sortimentu tog otoka “plovećeg vinograda”, čija je ukupna površina obradivog pješčanog tla 351 ha, na kojoj je pred pedesetak godina (oko 1960. godine) bilo posađeno oko 280 ha vinograda, (što čini čak oko 80% površine tog izuzetno zanimljivog otoka). List tog kultivara je trodjelan do sedmerodjelan, na naličju nije runjav na cijeloj površini, već samo i to slabo na žilicama. U odnosu na druge kultivare koji se na otoku uzgajaju, otporniji je na napad trsne uši i na napade kriptogamnih bolesti. Od pamtivijeka se uzgaja na kvarnerskom otočiću Susku, po kojem je ta sorta i dobila ime, i gdje je bila, a i sada je vodeća (1957. pod njom je bilo oko 140 ha, tj. pola ukupnih vinograda). Valjkasti grozdovi srednje veličine sazrijevaju u III-oj epohi. U bobici se nalaze 2 – 3 sjemenke, rijeđe 1 ili 4. U dobrim godinama (kako navodi ampelograf Jelaska Marcel) nakupi oko 21% šećera, u kišovitim i hladnim tek oko 15%. Urod po trsu varira od 0,7 do 1,3 kg što iznosi oko 50 do 75 dt/ha. Prema tradicionalnom načinu preradbe, izmuljano je grožđe vrijalo do 3 dana na masulju. Sušćan crni je manje rodna od također crne sorte slična imena susac crni, ali ju kakvoćom nadmašuje. Grožđe sušćana crnog (zajedno s grožđem ostalih crnih kultivara, a to su susac crni, jakuc, rovinjsko, cresko, turčin, katarina rikiki, teran i hrvatica crna) prerađuje se u crno pitko, srednje alkoholno vino (pa je to razlog da se je ta sa Suska vodeća sorta proširila po svim kvarnerskim i sjeverno dalmatinskim otocima. Vina s otoka Suska su u nedalekoj prošlosti najviše prodavana u gradu Rijeci, sada, kada je ta proizvodnja smanjena, a lokalno turističko tržište u porastu, najveći dio vina se proda na Susku, a manji dio u turističkim mjestima otoka Lošinja i Cresa.

Susac crni naziv sorte vinove loze, koja je sve do pojave trsne uši bila druga po rasprostranjenosti na kvarnerskim otocima, a najviše na otočiću Susku, po kojem je i dobila ime. Lokalne istoznačnice su joj brajda velika, bašćanac, paškinja, i mnogi drugi. Vina koja se dobiju njenom preradbom slabija su kakvoćom od vina najrasprostranjenije crne sorte sušćana crnog, pa se grožđe ovih kultivara najčešće bere i prerađuje zajedno s ostalim crnim i crvenim (na Susku to je trojišćina) sortama kraja gdje se još uzgaja.

Susac bijeli Uz velik broj bijelih autohtonih i do sada (najpouzdanijim postupkom molekularno-genetičke analize) još ne provjerenih kultivara na otoku Susku, koji nose nazive belunić bijeli, sarica bijela, pleskunaca bijela i ranac, te onih koji se uzgajaju i u drugim vinogradarskim podrajonima Hrvatske (poput krizola, kuća, draganele, plemenke, garbića bijelog u Dalmaciji zvanog grbić bijeli, paćovina bijela u Istri zvana opaćevina i muškata), ili onih koji su introducirani iz nekih drugih vinogradarskih zemalja (poput kultivara kojeg na Susku nazivaju san pedro, što je (kako tvrdi ampelograf Jelaska, Marcel krivo izgovoreno ime sorte) pedro ximenez, odnosno zobatice boldun poznatije u svijetu kao afus-ali (u Italiji regina), postoji i sorta koju uravo opisujemo, a koja nosi ime otoka i zove se susac bijeli. Botanička obilježja (stable, pruća, lista, peteljke itd.) opisao je već spomenuti ampelograf M. Jelaska i uz ostalo utvrdio da je grozd srednji, a bobice okrugle s debelom i trpkom kožicom, ali sočnim mesom. U doba opisivanja ove i drugih sorata koje se uzgajaju na ovom otoku radi preradbe u vino (a to je bilo 1956/57.) u ukupnoj proizvodnji od oko 20.000 dt najviše su se proizvodile crne sorte (sušćan crni 50%, susac crni 10%, sve ostale crne sorte 8%), zatim crvene (trojišćina crvena 20%), dok je proizvodnja bijelih činila samo 10% (krizol 6, a susac bijeli oko (3%) i ostale vinske bijele tek oko 1%). Na zobaticu boldun od ukupne proizvodnje grožđa na otoku otpada oko 1,5%, a na ostale zobatice oko 0,5%.

Prošek je po [ZOV-u Republike Hrvatske] svrstan u grupu specijalnih vina kao desertno vino proizvedeno bez ikakvih dodataka. Prije pojave trsne uši, pepelnice i peronospore vinova loza se naročito u primorskoj Hrvatskoj uzgajala isključivo na strmim i skeletnim vinogradarskim položajima. Na takvim položajima i u toplim i suhim jesenima proizvodilo se grožđe s obiljem šećera, a iz takva grožđa prirodno slatko vino prošek. Dakako, najviše takva vina izuzetne kakvoće proizvodilo se u Dalmaciji, pa je na tržištu ono označavano kao Dalmatinski prošek. Ovako proizveden prošek, bez ikakvih dodataka (vinskog alkohola i ugušćenog mošta), bilo je, zapravo, vino u doslovnom smislu s ostatkom neprevrela šećera, tj. proizvod koji bi odgovarao u cijelosti kvalitetnom vinu kasne berbe, naročito vinima koja se dobiju izbornom berbom, izbornom berbom bobica, odnosno izbornom berbom suhih bobica. Nakon filokserne zaraze i naročito razvojem trgovine (čemu je najviše pomogao razvoj željeznice) kao i zbog neodgovarajuće vinogradarske politike, ustroj vinogradarstva primorske Hrvatske znatno se promijenio. Vinogradi se spuštaju u plodna polja, čime je povećan obujam proizvodnje vina (ukupno i po jedinici), ali zato smanjena proizvodnja prezrelog grožđa, a time i prošeka proizvedenog po klasičnom postupku. Taj nedostatak proizvodnje prirodnog slatkog vina prošeka nadomještan je proizvodnjom specijalnog vina istog imena. Naime, prošek koji se nakon opisanog razdoblja nalazio u prometu, proizvodio se iz mošta zrelog grožđa, ali uz dodatak ugušćenog mošta, karamela i eventualno drugih bonifikatora. Takva je proizvodnja i označavanje takvog proizvoda s nazivom prošek stupanjem na snagu novog ZOV (NN 96/03.) zabranjena.

Gazirano vino najčešće polusuho ili poluslatko vino u kojem ugljik (IV) oksid (ugljični dioksid) ne potječe od vrenja (tog vina u zatvorenoj posudi tanku ili boci) već je uz pomoć posebnih naprava, sličnih onima za proizvodnju soda vode u nj dodan. Za razliku od pjenušavih (vino spumante, vins mousseux, Sekt ili Schaumweine..) i biser vina (vin pétillant, vino frizzante naturale, bakarska vodica, klasični način proizvodnje, Perlwein..) gazirana vina kakvoćom i pjenušanjem u odnosu na njih zaostaju. Kao što kakvoća grožđa značajno utječe na kakvoću vina, tako i kakvoća temeljnog vina značajno utječe na kakvoću konačnog proizvoda. Tlak CO2 u tim vinima kod temp. od 20°C ne smije biti manji od 3,0 bara. Zakonodavstva pojedinih zemalja, štiteći vlastitu proizvodnju g. v. nedorečena su, pa time negativno utječu na mogući razvoj proizvodnje prirodnih pjenušavih i biser vina.

Bakarska Vodica je naziv pjenušavog vina koje se proizvodi(lo) u gradu Bakru i još više u mjestu Praputnjaku postupkom poznatim kao méthode rurale. On temelji na vrenju (višekratnim pretakanjem i filtriranjem pripremljenog) bistrog mošta autohtonih bijelih sorata plemenite vinove loze, najviše beline (beli par), a znatno manje još i žumića, vrbića, verdića, žlahtine (vele i male), gustošljena, brankovca te muškata bijelog. Tako proizvedena bakarska vodica je sadržavala najčešće oko 50 g/l neprevrela šećera pa je svrstavana u slatka pjenušava vina. Istim postupkom se je u prošlosti proizvodilo pjenušavo vino Asti spumante. Taj postupak ne predviđa dodatak tiražnog likera (kao kod méthode champenoise), to znači da etanol i CO2 potječu isključivo od fermentacije endogenog šećera. Propašću vinogradarstva na bakarskim terasama i u Vinodolu, koje je započelo pojavom bolesti i štetnika na lozi u Hrvatskom primorju (pepelnice 1861., plamenjača i trsna uš iza 1900. godine), a kulminiralo u II. svjetskom ratu, i nakon njega, ta se je proizvodnja tzv. „vodica“, kako se takav pjenušac naziva od davnina održao još samo kod malobrojnih „hoby proizvođača“. Početkom XX. stoljeća, kada je proizvodnja grožđa na bakarskim terasama (i u Vinodolu) značajno smanjena, jelšanin Radovani Žarko u gradu Bakru počima (također pod imenom bakarska vodica) proizvoditi gazirano pjenušavo vino. Tradicionlni način proizvodnje bakarske vodice nastavljen je u brojnim domaćinstvima i to za vlastite potrebe. Značajnijom proizvodnjom bakarske vodice opisanim klasičnim načinom sve do 1945. bavili su se rijetki pojedinci (Vilim Frančišković s Praputnjaka, Juraj Stanić iz Bribira gdje se taj proizvod naziva Vinodolska Vodica). Petnaest godina nakon završetka II. svjetskog rata (točnije, 1960.) proizvodnju gaziranog pjenušca (iz temeljnog vina dobivenog sljubljivanjem žlahtine, malvazije i vina kvalitetnih kontinentalnih sorata) suvremenim postupcima gaziranja i strojnog punjenja u boce započinje riječko vinarsko poduzeće Istravino, a najveća godišnja proizvodnja (s obzirom da kakvoća pjenušca ponajviše ovisi od kakvoće temeljnog vina i s obzirom da se tržištu tada nisu nudili pjenušci proizvedeni vrenjem na jedan u ovom leksikonu opisanih postupaka) dosegla je 2,600.000 boca od 0,75 l. Takvu proizvodnju (gaziranog pjenušavog vina i pod imenom b.v.) Istravino je nastavilo, a u kooperaciji od 2005. godine organiziralo i proizvodnju klasičnim postupkom. Nakon osnivanja poljoprivredne zadruge Dolčina sa sjedištem u Praputnjaku 2002. god. započinje obnova dijela bakarskih terasa i na njima sadnja v.l. sorte belina, a stručnjaci Veleučilišta Rijeka-Studij vinarstva iz Poreča iz ubranog grožđa (berbe 2005.) ruralnim postupkom započinju oglednu proizvodnju pjenušca pod nazivom „Stara bakarska vodica“. Trenutno se tržištu nudi bakarska vodica prirodno pjenušavo vino koje se proizvodi klasičnim postupkom, i istoimeno pjenušavo vino dobiveno gaziranjem (sa CO2) zaslađenoga kvalitetnog bijelog vina.

IZVOR:

http://www.vinopedia.hr

Be the first to comment

Leave a Reply