“Cjeloživotno liječenje” – neoliberalni pristup alkoholizmu

Princip individualizacije odgovornosti pacijenta za vlastito izlječenje ide ruku pod ruku s “mjerama štednje” u zdravstvu. No umjesto obećavanog “oslobađanja”, proces povlačenja države iz zdravstvene njege ima sasvim drugačije društvene posljedice.

Unatoč sve češćem društvenom prepoznavanju alkoholizma kao bolesti, ovaj problem zadobiva karakterističan tretman, a liječenje na koji su prisiljene psihijatrijske ustanove i stručno-medicinsko osoblje, može se promatrati kroz prizmu deinstitucionalizacije socijalnih usluga. Ona, kao što je već poznato, zahvaća skrb za djecu predškolske dobi, skrb za teško oboljele, skrb za umirovljenike, itd., a uključuje privatizaciju vrtića, sve veću orijentaciju prema donacijama građana i staračke domove u vlasništvu privatnih subjekata.

Problem vezan za tretman alkoholizma kreće od HZZO-ova1 razumijevanja liječenja. Kao primjer može poslužiti KBC Sestara milosrdnica čiji Odjel za alkoholizam slovi kao jedan od najboljih u zemlji, a kojeg je, uzgred, osnovao jedan od najpoznatijih psihijatara “alkohologa” Vladimir Hudolin. Naime, HZZO ne dozvoljava Odjelu za alkoholizam KBC-a Sestre milosrdnice dulje od tri tjedna bolničkog liječenja za pacijente, a od nedavno se spominje i namjera smanjivanja na dva tjedna. Pacijenti se već za vrijeme tog kratkog bolničkog liječenja upućuju u tzv. klubove liječenih alkoholičara koji su široko rasprostranjeni po lokalnim zajednicama, a svi zajedno su vezani krovnom udrugom koja se naziva Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara. Ideja je da je “bolničko liječenje” samo neka vrsta inicijalnog edukativnog upućivanja na vlastiti problem s kojim se onda treba sâm nastaviti boriti preko navedenih organizacija civilnog društva. Stručno-medicinsko osoblje to naziva “cjeloživotnim liječenjem” vjerojatno ne shvaćajući simptomatičnost tog naziva koji je sasvim u skladu s duhom vremena.

Program “cjeloživotnog liječenja” (a slični su koncepti prisutni i kod tretmana drugih bolesti, pa i fizičkih, ali u manjoj mjeri i na druge načine) preko udruga civilnoga društva i uz pomoć obitelji (obitelj se stalno spominje, nimalo slučajno, na edukativnim seminarima na Odjelu u bolnici, kao i u spomenutim klubovima) nije ništa drugo nego pokazatelj uvođenja neoliberalne individualističke ideologije u još jednu sferu društva. Problem ima prepoznatljiv uzrok – država izdvaja sve manje novca za zdravstvo, jer su proračunska sredstva uglavnom namijenjena za “poticaje” vlasnicima kapitala. Posljedično, ne nastrada samo nabava novih CT-ova i ostalog izuzetno važnog medicinskog instrumentarija kao i dostupnost lijekova bolesnicima, nego i duljina (pa, shodno tome, i kvaliteta) boravka pacijenata u bolnici jer svaki pacijent predstavlja trošak za zdravstvo. To kod liječenja teških ovisnosti kao što je alkoholizam predstavlja osobit problem s obzirom na dugo vrijeme apstiniranja i strog program u bolnici koji su i više nego potrebni. Država, kao i u brojnim drugim slučajevima, odgovornost sa sebe prebacuje na atomizirane pojedince koji se mogu (zapravo moraju, jer to ulazi u obavezni program “cjeloživotnog liječenja”) udruživati u udruge civilnog društva koje služe da se unutar njih provodi (i to samo sat vremena jednom tjedno) program koji više nije briga države i zdravstvenoga sustava u užem smislu.

Zamka individualizacije

Princip društvene atomistike poznat je već više stoljeća otkada su kapitalistički proizvodni odnosi postali dominantnim društvenim odnosima, koji se nerijetko ideološki opravdavaju i potiču kao “oslobođenje”, drugim riječima, dovitljiv i moderan način liječenja. Problem leži u tome da se iza frazâ poput “izbori se sâm”, “sâm si odgovoran” i drugih sličnih krije mikrofizika moći neoliberalne individualističke ideologije koju nije briga za ičije izlječenje i rješavanje problema, već samo teži na svim razinama dokinuti socijalnu ulogu države prebacujući odgovornost na udruge atomiziranih pojedinaca. Takav je slučaj i s brojnim karitativnim akcijama koje “ujedinjuju” pojedince u sažaljenju prema fizički zakinutima kojima se onda “nesebično” pomaže, ne razmišljajući uopće o napuštenoj ulozi države i o korijenu samih problema. Važno je naglasiti da je riječ o “liječenju”, a ne “izlječenju” jer u neoliberalizmu svaki je proces nesvršenoga vida – on ide ad infinitum, sve dok se može perpetuirati takav sustav odnosa. Zato je namjerno izazvana sličnost s “cjeloživotnim obrazovanjem” jer je tu liječenje i shvaćeno kao neka vrsta obrazovanja kojemu nema definiranoga kraja, koje se proteže koliko god može trajati samousavršavanje ili, drugim riječima, “ulaganje u sebe” kao “ulaganje u ljudski kapital”.

Pri tome, ideja društvenog suočavanja sa samim problemom izlazi iz fokusa, ponajviše zato što bi iskorjenjivanje ovakvih problema podrazumijevalo i iskorjenjivanje društvene bijede koja ima presudnu ulogu u njihovoj genezi. Umjesto toga, problem kao i njegovo rješenje lociraju se u odgovornosti atomiziranog pojedinca. Dakako, ne treba zanemariti ni obitelj, u čijoj je pojačanoj ulozi u skrbi i posljedičnoj retradicionalizaciji društva neoliberalizam pronašao savršeno rješenje za nadomještanje socijalnih servisa. Kao po receptu Margaret Thatcher – ostaju samo pojedinci i njihove obitelji!

Piše: Karlo Jurak

Foto: Wikipedia / KBC Sestre Milosrdnice

Izbor: Bilten

Be the first to comment

Leave a Reply